Prijeđi na sadržaj

Mary Wollstonecraft Shelley

Izvor: Wikipedija
Mary Wollstonecraft Shelley
Portret Mary Shelley. Izradio ga je Richard Rothwell, a prvi se put izložio 1840. godine u Kraljevskoj akademiji umjetnosti, zajedno sa stihovima poeme The Revolt of Islam Percyja Shelleyja, gdje ju naziva "djetetom ljubavi i svjetlosti".[1]
Biografske informacije
RođenjeMary Wollstonecraft Godwin
30. kolovoza 1797.
Engleska London, Engleska
Smrt1. veljače 1851. (dob: 53)
Engleska London, Engleska
DržavljanstvoEngleska englesko
SupružnikPercy Bysshe Shelley
(v. 1816.; u. 1822.) ​
Djecarođeno četvero, preživio samo Percy Florence Shelley
RodbinaWilliam Godwin (otac)
Mary Wollstonecraft (majka)
William Godwin Mlađi (polubrat)
Fanny Imlay (polusestra)
Claire Clairmont (polusestra)
Obrazovanje
Zanimanjespisateljica
Opus
Književni pravacromantizam
Jezikengleski jezik
Znamenita djela
Potpis

Mary Wollstonecraft Shelley (rođena Godwin; London, 30. kolovoza 1797. – London, 1. veljače 1851.) bila je engleska književnica. Najpoznatija je kao autorica gotičkoga romana Frankenstein; or, The Modern Prometheus (1818.), koji se smatra jednim od prvih djela znanstvene fantastike.[2] Također se bavila uređivanjem i promicanjem radova romantičkoga pjesnika i filozofa Percyja Bysshea Shelleyja, svoga supruga. Bila je kći političkoga filozofa Williama Godwina i Mary Wollstonecraft, filozofkinje i feminističke aktivistice.

Majka joj je umrla 11 dana nakon što ju je rodila. Odgojio ju je otac, koji joj je pružio neformalno, ali bogato obrazovanje. Pritom ju je poticao i na usvajanje vlastitih anarhističkih ideja i teorija. Kada je imala četiri godine, oženio se susjedom Mary Jane Clairmont, s kojom je imala buran odnos.[3][4]

Kako je njezin otac okupljao oko sebe svoje političke istomišljenike, tako je i sama dolazila u doticaj s njima, pa je upoznala Percyja Shelleyja i s njime započela romantični odnos 1814. godine, iako je bio oženjen. To su ljeto zajedno s Marynom polusestrom Claire Clairmont odbjegli u Francusku i putovali Europom. Po povratku u Englesku Mary je bila trudna s Percyjevim djetetom. Iduće su se dvije godine suočavali s društvenom osudom i neprestanim dugovanjima, a pretrpjeli su i smrt kćeri nedonoščeta. Vjenčali su se kasne 1816. godine, nakon samoubojstva Shelleyjeve supruge Harriet.[5]

Ljeto 1816. godine par i Maryna polusestra proveli su zajedno s Lordom Byronom i Johnom Williamom Polidorijem pokraj Ženeve, u Švicarskoj, gdje je Shelley začela ideju za svoj roman Frankenstein. Shelleyjevi su se odselili u Italiju 1818. godine, gdje im je i drugo i treće dijete umrlo, ali rodilo se njihovo posljednje i jedino preživjelo dijete Percy Florence Shelley. Suprug joj je poginuo utopivši se 1822. godine, kada mu je brod potonuo za vrijeme oluje u blizini Viareggia. Godinu kasnije Shelley se vratila u Englesku i otada je bila posvećena odgoju svoga sina i karijeri kao profesionalna spisateljica. Posljednje ju je desetljeće života progonila bolest, vjerojatno uzrokovana tumorom na mozgu, od koje je umrla s 53 godine.

Sve do 70-ih godina 20. stoljeća Shelley je bila poznata jedino po svojim zaslugama za objavljivanjem suprugovih radova i po svome romanu Frankenstein, koji je još uvijek naširoko čitan i koji je poslužio kao inspiracija za mnoge kazališne i filmske adaptacije. Međutim, nedavna su istraživanja polučila iscrpan uvid u Shelleyna postignuća. Akademici su sve zainteresiraniji za njezin književni rad, osobito za romane, u koje se ubrajaju povijesni romani Valperga (1823.) i Perkin Warbeck (1830.), apokaliptični roman The Last Man (1826.) i njezina dva posljednja romana, odnosno Lodore (1835.) i Falkner (1837.). Studije njezinih manje poznatih radova, kao što su putopis Rambles in Germany and Italy (1844.) i biografski članci za enciklopediju Cabinet Cyclopaedia (1829. – 1846.) Dionysiusa Lardnera, podržavaju sve uvrježeniji stav o tome da je Shelley ostala politički radikal za cijeloga života. Shelleyna djela često ističu da su zajednički napori i suosjećanje, osobito kada su ih žene u obiteljima poticale i iskazivale, predstavljali temelj za preustroj civilnoga društva. Ovakav je pogled na svijet bio izravan udarac na individualistički etos romantizma koji je promovirao Percy Shelley i prosvjetiteljske političke teorije njezina oca, Williama Godwina.

Život i karijera

[uredi | uredi kod]

Rani život

[uredi | uredi kod]
Stranica dnevnika Williama Godwina na kojoj je zabilježeno: "Birth of Mary, 20 minutes after 11 at night" (sh. "Rođenje Mary, 20 minuta nakon 11 navečer"); lijeva strana, četvrti redak.

Mary Wollstonecraft Shelley rodila se kao Mary Wollstonecraft Godwin u Somers Townu, u Londonu, 1797. godine. Bila je drugo dijete feminističke filozofkinje, učiteljice, guvernante i spisateljice Mary Wollstonecraft, a prvo je bila filozofu, romanopiscu i novinaru Williamu Godwinu. Wollstonecraft je umrla od babinje groznice ubrzo nakon što se Mary rodila. Godwin je tako preuzeo svu odgovornost za Maryn odgoj, kao i za odgoj njezine starije polusestre Fanny Imlay, Wollstonecraftine kćeri koju je dobila s američkim spekulantom Gilbertom Imlayem.[6][7] Godinu nakon Wollstonecraftine smrti Godwin je objavio Memoirs of the Author of A Vindiction of the Rights of Woman (1798.), djelo koje je namijenio kao iskren i sažaljiv omaž svojoj supruzi. Ipak, budući da su Memoari otkrili njezine afere i, uostalom, to da se iz jedne od njih rodilo njezino nezakonito dijete, publika ih je smatrala skandaloznima. Mary Godwin čitala je te memoare i majčine knjige te je bila odgajana da njeguje uspomenu na majku.[8][9]

Mary je sretno provela dane svoga ranog djetinjstva, sudeći prema pismima Louise Jones, kućne pomoćnice i dadilje Williama Godwina.[10][11] Ipak, Godwin je često bio u velikim dugovima; bojeći se da neće moći sam nastaviti uzdržavati djecu, odlučio je ponovno se oženiti.[12] U prosincu 1801. godine vjenčao se s Mary Jane Clairmont, dobro obrazovanom ženom koja je već imala dvoje djece – Charlesa i Claire.[a] Većina je njegovih prijatelja nije voljela – govorili su za nju da je temperamentna i svadljiva[11][13][b], ali Godwin joj je bio privržen i brak je uspješno funkcionirao.[14][15] Mary Godwin, s druge strane, zamrzila je svoju maćehu.[3][4][16] Charles Kegan Paul, Godwinov biograf iz 19. stoljeća, kasnije je sugerirao kako je gospođa Godwin pokazivala veću naklonost vlastitoj djeci nego što je Wollstonecraftinoj.[4]

Godwinovi su zajedno pokrenuli izdavačku kuću M. J. Godwin, a bavila se prodajom knjiga za djecu, kao i pisaćeg pribora, mapa i igara. Ipak, biznis nije ostvarivao profit; zato su bili prisiljeni zaduživati se kako bi posao opstao.[17] Godwin je također pozajmljivao novac kako bi isplatio starije dugove, a time su se problemi samo gomilali. Kako je njegovo poduzeće 1809. godine bilo blizu propasti, tako je i on skoro zapao u očaj.[18] Međutim, od zatvora su ga spasili poklonici njegove filozofije, poput Francisa Placea, koji mu je posudio još novca.[19]

Zgrada Polygon (lijevo) u Somers Townu, u Londonu, između Camden Towna i St Pancrasa, gdje se Mary Godwin rodila i provela svoje rano djetinjstvo.

Iako je Mary Godwin manjkalo formalnoga obrazovanja, otac joj je pružao poduku iz širokoga spektra predmeta. Često je vodio djecu na "izvanučioničku" nastavu, a imala su i pristup njegovoj knjižnici i dolazila su u doticaj s mnogim intelektualcima koji su ga posjećivali, uključjući romantičkoga pjesnika Samuela Taylora Coleridgea i ondašnjega potpredsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Aarona Burra.[20] Godwin je priznao kako djecu nije podučavao u skladu s Wollstonecraftinom filozofijom predstavljenom u djelima kao što je A Vindication of the Rights of Woman (1792.), ali Mary je bez obzira na to bilo pruženo iznimno obrazovanje; takvo je obrazovanje bilo daleko naprednije od onoga što je prosječna djevojka njezinih godina mogla dobiti, a u tom je smislu bilo i neobično. Imala je guvernantu i dobivala je svakodnevne poduke učitelja, a također je čitala mnoge očeve manuskripte o rimskoj i grčkoj povijesti, knjige pisane za djecu.[21][22] Uz to je šest mjeseci bila u internatu u Ramsgateu 1811. godine.[16] Kada je imala 15 godina, njezin ju je otac opisao kao "jedinstveno odvažnu, pomalo arogantnu i britka uma. Njezina je želja za znanjem velika, a njezina ustrajnost u svemu čega se prihvati gotovo nenadmašna."[21][23]

U lipnju 1812. godine otac ju je poslao da živi s disidentskom obitelji radikala Williama Baxtera, blizu Dundeeja, u Škotskoj.[24] Baxteru je napisao: "Bojim se da bi je trebalo odgojiti... kao filozofa, čak kao cinika."[25] Učenjaci su spekulirali kako je bila poslana radi zdravlja, da je se udalji od prljave strane biznisa ili da se upozna s radikalnom politikom.[26] Mary Godwin uživala je u prostranom okruženju Baxterove kuće i društvu njegovih četiriju kćeri, a vratila se u Englesku na ljeto 1813. godine i nakon toga produžila svoj boravak kod Brexterovih na 10 mjeseci.[27][28] U uvodu izdanja Frankensteina iz 1831. godine prisjetila se: "Tada sam pisala – ali vrlo običnim stilom. A upravo su pod stablima perivoja koji je pripadao našoj kući, ili na sumornim obroncima golih brda u blizini, rođena i uzgajana moja prava djela, slobodni uzleti moje mašte."[29][30]

Percy Bysshe Shelley

[uredi | uredi kod]
Dana 26. lipnja 1814. godine Mary Godwin izjavila je ljubav Percyju Shelleyju pokraj groba Mary Wollstonecraft na groblju stare crkve svetoga Pankracija (engl. St Pancras Old Church), prikazane na gravuri iz 1815. godine.[31]

Moguće je da je Mary Godwin prvi put upoznala radikalnoga pjesnika i filozofa Percyja Bysshea Shelleyja u intervalu između njezinih dvaju boravaka u Škotskoj.[32][33][34] Do njezina drugoga povratka kući 30. ožujka 1814. godine Percy Shelley otuđio se od svoje supruge i redovito je posjećivao Williama Godwina, s kojim se dogovorio da će ga izvući iz duga.[35][36][37] Shelleyjev radikalizam, a osobito njegovi ekonomski pogledi, koje je upio iz djela Political Justice (1793.) Williama Godwina, udaljili su ga od njegove bogate aristokratske obitelji: oni su od njega htjeli da slijedi tradicionalne modele zemljoposjedničke aristokracije i da donira velike iznose obiteljskoga novca programima namijenjenima za zbrinjavanje potrebitih. Stoga je Percy Shelley teško dolazio do novca sve dok nije naslijedio svoj posjed jer njegova obitelj nije htjela da trati novac na projekte "političke pravde". Nakon što mu je mjesecima obećavao da hoće, Shelley je izjavio kako ili ne može ili neće otplatiti sve Godwinove dugove. To je Godwina razljutio i osjećao se izdanim.[38]

Mary i Percy počeli su se potajno sastajati kraj groba njezine majke, Mary Wollstonecraft, na groblju stare crkve svetoga Pankracija (engl. St Pancras Old Church), i zaljubili su se – ona je tada imala 16, a on 21 godinu.[39][31] Dana 26. lipnja 1814. godine Shelley i Godwin iskazali su ljubav jedno drugome tako što je Shelley izjavio kako ne može skriti svoju "žarku strast", što je nju u "uzvišenom i zanosnom trenutku" navelo da kaže da osjeća isto; toga ili sljedećega dana Godwin je izgubila nevinost sa Shelleyjem, što se prema predaji dogodilo upravo na groblju.[40] Godwin je opisala kako je privlači Shelleyjev "divlji, intelektualan, nezemaljski izgled". Na Marynu žalost, njezin otac nije odobrio njihov odnos i pokušao ga je raskinuti kako bi spasio "besprijekornu slavu" svoje kćeri. Otprilike je u isto vrijeme Maryn otac saznao da mu Shelley neće otplatiti dugove.[41] [42] [38] Mary, koja je bila vrlo privržena ocu[43], nije bio jasan njegov stav. Naime, ona je Percyja Shelleyja vidjela kao utjelovljenje liberalnih i reformističkih ideja svojih roditelja iz 90-ih godina 18. stoljeća, a osobito Godwinova stava da je brak represivni monopol, koji je argumentirao u izdanju svoga djela Political Justice iz 1793. godine, ali kasnije povukao.[44][45][46] Par je 28. srpnja 1814. u tajnosti odbjegao u Francusku, zajedno s Marynom polusestrom Claire Clairmont.

Nakon što su uvjerili Mary Jane Godwin (Marynu maćehu), koja ih je pratila do Calaisa, da se ne namjeravaju vratiti, trojka je otputovala u Pariz i onda, na magarcu, mazgi, kočijom i pješice, kroz ratom nedavno pogođenu Francusku, stigla u Švicarsku. "Bilo je to kao u romanu, utjelovljenje romanse", prisjetila se Mary Shelley 1826. godine.[47] Godwin je 1814. napisala o Francuskoj sljedeće: "Jadi stanovnika, čije su kuće bile izgorjele, njihova stoka pobijena i sve njihovo bogatstvo uništeno, ojačali su moju mržnju prema ratu..."[48] Putujući, Mary i Percy čitali su djela Mary Wollstonecraft i drugih, vodili zajednički dnevnik i zasebno nastavili pisati.[49] U Luzernu su njih troje prekinuli svoje putovanje – manjak novca natjerao ih je da se vrate. Putovali su niz Rajnu i kopnom do nizozemske luke u Maassluisu te stigli u Gravesend 13. rujna 1814. godine.

Percy Bysshe Shelley (na portretu Amelije Curran iz 1819.) bio je nadahnut radikalizmom u Godwinovu djelu Political Justice (1793.). Kada je pjesnik Robert Southey upoznao Shelleyja, osjećao se kao da je u njemu vidio sebe iz 90-ih (18. st.).[31]

Ono što je dočekalo Mary Godwin u Engleskoj bili su brojni problemi, od kojih neke nije ni predvidjela. Ili prije ili tijekom putovanja postala je trudna. Ona i Percy ostali su bez novčića i, na Maryno iskreno iznenađenje, njezin je otac odlučio da ne želi više ništa imati s njom.[50][44][51][52] Par i Claire živjeli su stoga kao podstanari u Somers Townu, a kasnije na Nelsonovu trgu. Tamo su nastavili svoj intezivni program čitanja i pisanja, a Shelleyjevi prijatelji, poput Thomasa Jeffersona Hogga i pisca Thomasa Lovea Peacocka, bili su im česti gosti.[53] Percy Shelley ponekad bi napuštao dom kako bi izbjegao zajmodavce.[54][55] Uznemirenost u pismima koje je par razmjenjivao u takvim situacijama otkrivaju bol koju su osjećali kada su bili razdvojeni.[56][57]

Trudna i često bolesna, Mary se trebala nositi s Percyjevom radošću s kojom je dočekao rođenje svoga sina, kojeg je dobio s Harriet Shelley, kasne 1814. godine i s njegovim avanturama s Claire Clairmont.[c] Shelley i Clairmont gotovo su sigurno bili ljubavnici, a to je izazivalo veliku ljubomoru kod Godwin.[58] Shelley je jednom teško uvrijedio Godwin kada je, za vrijeme šetnje seoskim krajolikom u Francuskoj, predložio da oboje uskoče u potok goli; to je povrijedilo njezine principe.[59] Hoggovi su joj posjeti pružali blagu utjehu; iako joj se u početku nije sviđao, uskoro joj je postao blizak prijatelj.[60] Čini se da je Percy Shelley htio da Mary Godwin i Hogg postanu ljubavnici[61]; Mary nije odbacila tu ideju jer je u principu vjerovala u slobodnu ljubav.[62][63] U praksi je, ipak, voljela jedino Percyja Shelleyja i čini se da nije išla s Hoggom dalje od koketiranja.[64][65][66][d] Dana 22. veljače 1815. rodila je djevojčicu, nedonošče rođeno dva mjeseca ranije, za koju se nije očekivalo da će preživjeti.[67] Dana 6. ožujka napisala je Hoggu:

Najdraži moj Hogg, moja je beba mrtva – molim te da me dođeš vidjeti što prije. Želim te vidjeti – bila je sasvim dobro kad sam išla u krevet – probudila sam se usred noći da je podojim, ali kako mi se činilo da jako čvrsto spava, nisam je htjela probuditi. Bila je mrtva tada, ali to smo tek ujutro saznali – prema njezinu izgledu bilo je evidentno da je umrla od konvulzija – možeš li doći – ti svojim bićem unosiš mir, a Shelley se boji da će doći do upale zbog mlijeka – zato što više nisam majka.[68]

Gubitak djeteta izazvao je akutnu depresiju kod Mary Godwin, koju su proganjale vizije djeteta; međutim, ponovno je začela i bila se oporavila do ljeta.[61][69] Zahvaljujući preporodu na računu Percyja Shelleyja nakon smrti njegova djeda, Sira Bysshea Shelleyja, par je otišao na odmor u Torquay i zatim unajmio dvokatnu vikendicu u Bishopsgateu, na rubu Velikoga vindzorskog parka.[70][71] Malo se zna o ovom životnom razdoblju Mary Godwin, zato što je izgubljen njezin dnevnik koji je vodila od svibnja 1815. do srpnja 1816. godine. U Bishopsgateu je Percy napisao svoju poemu Alastor, or The Spirit of Solitude, a 24. siječnja 1816. Mary je rodila drugo dijete, Williama, nazvanoga po njezinu ocu, i uskoro je dobio nadimak "Willmouse". U svome romanu The Last Man kasnije je zamišljala Windsor kao Edenski vrt.[72]

Ženevsko jezero i Frankenstein

[uredi | uredi kod]
Rukopis djela Frankenstein; or, The Modern Prometheus.

U svibnju 1816. godine Mary Godwin, Percy Shelley i njihov sin otputovali su u Ženevu s Claire Clairmont. Namjeravali su provesti ljeto s pjesnikom Lordom Byronom, čija je nedavna afera s Claire rezultirala trudnoćom.[73] U djelu History of a Six Weeks' Tour through a part of France, Switzerland, Germany and Holland (1817.) krajolik na prijelazu iz Francuske u Švicarsku Mary opisuje kao osobito pust.[74]

Društvo je stiglo u Ženevu 14. svibnja 1816. godine, gdje se Mary predstavljala kao "gđa Shelley". Byron im se pridružio 25. svibnja, zajedno sa svojim mladim liječnikom, Johnom Williamom Polidorijem, i unajmio je vilu Diodati, u blizini Ženevskoga jezera u selu Colognyju; Percy Shelley unajmio je manju građevinu zvanu "Maison Chapouis" na doku nedaleko od nje. [75][76] Provodili su vrijeme pišući, ploveći jezerom i razgovarajući do kasno u noć.[77]

"Međutim, to se ljeto pokazalo tmurnim, neprijaznim, i neprestana nas je kiša često danima vezivala za kuću", prisjetila se Mary Shelley 1831. godine.[78][79][e] Sjedeći oko toploga kamina u Byronovoj vili, društvo se zabavljalo njemačkim pričama o duhovima, što je navelo Byrona da predloži da svatko od njih napiše jednu priču o duhovima.[80][81] Ne mogavši smisliti priču, mlada je Mary Godwin postala nemirna: "'Jesi li smislila priču?' pitali su me svakoga jutra, i svakoga sam jutra bila prisiljena dati sramotni niječni odgovor."[82] Jedne večeri, sredinom srpnja, diskusije su se prebacile na temu prirode načela života. "Možda će biti oživljeno truplo; galvanizam je nagovijestio mogućnost nečega sličnog: možda će biti moguće proizvesti sastavne dijelove nekog stvorenja, spojiti ih i udahnuti im životnu toplinu", Mary je zapisala.[82] Bilo je iza ponoći kada su se povukli na počinak; ne mogavši zaspati, opsjela ju je mašta i bila je svjedok "jezivih užasa" svoga "sna na javi", svoje jezive priče:

Vidjela sam – zatvorenih očiju, ali neobično izoštrenim duhovnim vidom – vidjela sam blijedog poklonika grešnih umjetnosti kako kleči kraj neke stvari koju je sam sastavio. Vidjela sam groznu priliku čovjeka kako leži ispružen a zatim, potaknut nekim moćnim motorom, pokazuje znakove života tjeskobnim, poluživim kretnjama. Mora biti jeziv; jer nadasve bi jeziv bio učinak bilo kakvog ljudskog pokušaja da se naruga čudesnom mehanizmu Stvoritelja svijeta.[82][f]

Počela je pisati ono za što je mislila da će biti kratka priča. Uz poticaj Percyja Shelleyja proširila je ovu priču i tako je nastao njezin prvi roman, Frankenstein; or, The Modern Prometheus, objavljen 1818. godine.[83][84] Kasnije je opisala to ljeto u Švicarskoj kao trenutak "kada sam prvi put zakoračila iz djetinjstva u život".[85] Priča o pisanju Frankensteina dosada se pretočila u fikciju nekoliko puta i poslužila je kao osnova za niz filmova.

U rujnu 2011. astronom Donald Olson, nakon posjeta vili na Ženevskome jezeru godinu dana prije i proučavanja kretanja Mjeseca i zvijezda, zaključio je da se njezin "san na javi" odvio "između 2 i 3 ujutro" 16. lipnja 1816. godine, nekoliko dana nakon inicijalne ideje Lorda Byrona da svatko od njih napiše priču o duhovima.[86]

Autorstvo nad Frankensteinom

[uredi | uredi kod]

Sigurno je da ju je njezin suprug Percy poticao na pisanje djela, ali nije poznato do koje su mjere njegovi doprinosi pri nastanku romana sezali, što je još aktivan predmet rasprave među čitateljima i kritičarima.[87] Mary Shelley napisala je: "Uistinu ne dugujem svome suprugu ni jedan prijedlog za neku epizodu i ni jednu nit razmišljanja, a ipak, da nije bilo njegova poticaja, nikad priča ne bi poprimila oblik u kojem je prikazana svijetu." Napisala je također da je, "koliko se sjećam", predgovor prvome izdanju Percyjevo djelo.[88] Postoje razlike među izdanjima iz 1818., 1823. i 1831. godine, a one su se pripisivale Percyjevim doradama. James Rieger zaključio je da je Percyjeva "pomoć u svakoj fazi stvaranja knjige toliko opsežna da se teško može znati treba li ga se smatrati urednikom ili sporednim suradnikom", a Anne K. Mellor kasnije je tvrdila da je Percy samo "odradio mnoge tehničke ispravke i nekoliko puta razjasnio naraciju i tematski kontinuitet teksta".[89] Charles E. Robinson, urednik faksimilnoga izdanja manuskripta Frankensteina, zaključio je da su Percyjevi doprinosi knjizi "bili ništa više od onoga što izdavački urednici pruže novim (ili starim) autorima ili, zapravo, što kolege čine jedni drugima nakon što pročitaju djelo koje drugi piše."[90]

Pišući povodom 200. obljetnice objave Frankensteina, književna stručnjakinja i pjesnikinja Fiona Sampson zapitala se: "Zašto Mary Shelley nije zadobila poštovanje koje zaslužuje?"[91] "Posljednjih godina Percyjevim ispravkama, vidljivim u bilježnicama u kojima je pisan Frankenstein, a koje se čuvaju u knjižnici Bodleiani na Oxfordu, koristilo se kao dokaz da je bio barem suautor romana. Zapravo, kada sam sama proučila bilježnice, zaključila sam da je Percy čak učinio manje nego što čini bilo koji urednik teksta koji radi u izdavaštvu", istaknula je.[92] Sampson je objavila svoja saznanja u djelu In Search of Mary Shelley (2018.), jednoj od mnogih biografija o Shelley.

Bath i Marlow

[uredi | uredi kod]

Po povratku u Englesku u rujnu 1816. godine Mary i Percy preselili su se – zajedno s Claire Clairmont, koja je unajmila stan u blizini – u Bath, gdje su se nadali da će Claireina trudnoća ostati tajna.[93][94] U Colognyju je Mary Godwin bila primila dva pisma od svoje polusestre, Fanny Imlay, koja se požalila na "nesretan život"; 9. listopada Fanny je napisala "uznemirujuće pismo" iz Bristola koje je natjeralo Percyja Shelleyja u potragu za njom, ali bez uspjeha. Sutradan ujutro, 10. listopada, Fanny Imlay pronađena je mrtva u sobi jedne kuće u Swanseaju, zajedno s oproštajnom porukom i bočicom laudanuma. Također, supruga Percyja Shelleyja, Harriet, pronađena je utopljena u Serpentineu, jezeru u Hyde Parku, Londonu, 10. prosinca.[95][96] Oba su se samoubojstva zataškala. Harrietina obitelj osujetila je napore Percyja Shelleyja – uz punu podršku Mary Godwin – da preuzme skrbništvo nad dvoma djece koju je imao s Harriet. Njegovi su ga odvjetnici savjetovali da si poboljša položaj u slučaju ponovnom ženidbom; stoga su se on i Mary, koja je bila ponovno trudna, vjenčali 30. prosinca 1816. godine u crkvi svete Mildrede (engl. St Mildred's Church) u Bread Streetu, Londonu.[97][98][99] Mary se vjenčala uz očev pristanak, koji je bio potreban za mlađe od 21 godine; gospodin i gospođa Godwin prisustvovali su vjenčanju i upisali su se u registar kao svjedoci, a vjenčanje je označilo kraj loših obiteljskih odnosa.[100][101][102]

Claire Clairmont rodila je djevojčicu 13. siječnja, prvo imena Alba, a kasnije Allegra.[103][104][g] U ožujku te godine Kancelarski sud (engl. Court of Chancery) proglasio je Percyja Shelleyja moralno nepodobnim za preuzimanje skrbništva nad svojom djecom i zatim ih smjestio u obitelj jednoga klerika.[105][106] Također su se u ožujku Shelleyjevi preselili s Claire i Albom u kuću Albion (engl. Albion House) u Marlowu, veliku, vlažnu građevinu na rijeci Temzi. Tamo je Mary Shelley rodila svoje treće dijete, Claru, 2. rujna. U Marlowu su ugošćivali svoje nove prijatelje Marianne i Leighja Hunta, vrijedno radili na novim djelima i često razgovarali o politici.[87]

U rano ljeto 1817. godine Mary Shelley dovršila je Frankensteina, djelo koje je objavila anonimno u siječnju 1818. godine. Čitatelji i kritičari pretpostavili su da ga je napisao Percy Shelley, s obzirom na to što je knjiga bila objavljena zajedno s njegovim predgovorom i posvećena njegovu političkom heroju Williamu Godwinu.[107][108] U Marlowu je Mary redigirala zajednički dnevnik, pisan za vrijeme njihova putovanja 1814. godine, dodajući materijal napisan u Švicarskoj 1816. godine i Percyjevu poemu Mont Blanc. Rezultat je toga bilo djelo History of a Six Weeks' Tour, objavljeno u studenome 1817. godine. Te je jeseni Percy Shelley često živio daleko od kuće kako bi izbjegao zajmodavce. Prijetnja dužničkim zatvorom, u kombinaciji s njihovim lošim zdravljem i strahom od gubitka skrbništva nad djecom, doprinijeli su odluci da par napusti Englesku i otputuje u Italiju 12. ožujka 1818. godine, povevši Claire Clairmont i Albu sa sobom.[109][110][111][112] Nisu imali namjeru vraćati se.

Italija

[uredi | uredi kod]
William "Willmouse" Shelley, naslikan neposredno prije svoje smrti od malarije 1819. godine (djelo Amelije Curran, 1819.).

Jedan je od prvih zadataka nakon dolaska u Italiju bio predati Albu Byronu, koji je živio u Veneciji. Pristao je na to da će je odgajati uz uvjet da Claire ne bude više ništa imala s njom.[113][114][115] Shelleyjevi su se onda otisnuli u lutalački život, nikada se ne nastanivši ni u jednom mjestu na duži period.[116][h] Usput su stjecali prijatelje i poznanike koji su im se često pridruživali na putu. Par je posvećivao svoje vrijeme pisanju, čitanju, učenju, razgledavanju i druženju. Talijanska je pustolovina, međutim, za Mary Shelley bila zasjenjena smrtima njezine djece – Clare, u rujnu 1818. u Veneciji, i Williama, u lipnju 1819. godine u Rimu.[117][118][i] Ti su je gubitci bacili u duboku depresiju zbog koje se izolirala od Percyja Shelleyja[119], koji je napisao u svojoj bilježnici:

Najdraža Mary moja, što si otišla,
U svijetu tmurnom sama me ostavila?
Tvoj lik još ovdje je – uistinu divan –
Ali ti si pošla, cestom mrkom sišla
Što vodi u nigdje tmurniji konak Boli.
Za tvoje dobro ne mogu i ja poći
Za moje se stoga natrag vrati meni.[120]

Neko je vrijeme Mary Shelley pronalazila utjehu samo u pisanju.[121] Rođenje njihova četvrtoga djeteta, Percyja Florencea, 12. studenoga 1819. godine, konačno joj je podiglo raspoloženje[122], iako je njegovala sjećanja na svoju preminulu djecu do kraja života.[123]

Italija je Shelleyjevima, Byronu i drugim prognanicima pružila političku slobodu koja je bila nedostižna kod kuće. Unatoč tomu što ju je asocirala na velike životne gubitke, Italija je za Mary Shelley postala "zemlja koja je u sjećanju oslikana kao raj."[124] Godine provedene u Italiji bile su period intenzivne kreativne i intelektualne aktivnosti za Shelleyjeve. Percy je za to vrijeme napisao niz velikih pjesama, a Mary je napisala novelu Matilda, povijesni roman Valperga te drame Proserpine i Midas. Valpergu je napisala kako bi olakšala očevu financijsku situaciju, uzevši u obzir da ga je Percy odbio dalje pomagati.[125] Često je fizički obolijevala, ali bila je i sklona depresijama. Također se morala nositi s Percyjevim interesima za druge žene, a neke su od njih bile Sophia Stacey, Emilia Viviani i Jane Williams.[126][127][128] Budući da se Mary Shelley slagala s njegovim uvjerenjem o otvorenom braku, i sama se upuštala u emocionalne veze s muškarcima i ženama iz njihova kruga. Osobito su joj postali dragi grčki revolucionar Alexandros Mavrokordatos te Jane i Edward Williams.[129][130][131]

U prosincu 1818. godine Shelleyjevi su otputovali na jug s Claire Clairmont i svojim slugama do Napulja, gdje su boravili tri mjeseca, primajući samo jednoga posjetitelja – liječnika.[132][133] Godine 1820. našli su se pod optužbama i prijetnjama Paola i Elise Foggi, bivših sluga koje je Percy Shelley bio otpustio u Napulju nedugo nakon što su se Foggijevi vjenčali.[134] Par je otkrio da je 27. veljače 1819. godine u Napulju Percy Shelley prijavio kao svoje dijete dvomjesečnu djevojčicu pod imenom Elena Adelaide Shelley, a Mary Shelley kao majku.[134][135] Foggijevi su također tvrdili da je Claire Clairmont njezina prava majka.[136][137][138] Biografi su različito interpretirali ove događaje: jedno je tumačenje to da je Percy Shelley odlučio posvojiti lokalno dijete, prema drugom dijete je doista bilo njegovo, ali majka mu je bila Elise, Claire ili neka treća nepoznata žena; i, konačno, to je bila Eliseina i Byronova kći.[139][140][141][142][j] Mary Shelley tvrdila je da bi bila znala za Claireinu trudnoću, ali nije sigurno koliko je doista znala.[140][143][144] Događaji u Napulju, gradu koji je Mary Shelley kasnije nazivala rajem čiji su stanovnici đavlovi[140], ostali su misterij.[k] Jedino što je sigurno jest to da ona nije bila djetetova majka.[140] Elena Adelaide Shelley umrla je u Napulju 9. lipnja 1820. godine.[145][146]

Nakon što su napustili Napulj, Shelleyjevi su se smjestili u Rimu, gradu u kojemu je Percy napisao sljedeće: "najbjednije ulice bile su posute krnjim stupovima, slomljenim kapitelima... i svjetlucavim komadićima granita ili porfira... Glas mrtvoga vremena, mirnih vibracija, udiše se iz ovih nijemih stvari, oživljenih i uzdignutih onako kako ih je čovjek stvorio."[147] Rim ju je potaknuo da počne s pisanjem nedovršenoga romana Valerius, the Reanimated Roman, gdje se istoimeni junak protivi propasti Rima i makinacijama "praznovjernoga" katolicizma.[147] Pisanje je romana prekinuto smrću njezina sina Williama, koji je umro od malarije.[147] Shelley je zajedljivo prokomentirala da je došla u Italiju radi poboljšanja suprugova zdravlja, a umjesto toga je talijanska klima ubila njezino dvoje djece, što ju je navelo da napiše: "Da barem, draga moja Marianne, nikada ne saznaš kako je izgubiti dvoje divne djece u jednoj godini – promatrati njihove posljednje trenutke – i naposljetku ostati bez djece i zauvijek žalosna."[148] Kako bi prebrodila žalost, Shelley je napisala novelu The Fields of Fancy, koja je postala Matilda. Djelo se bavi mladom ženom zbog čije je ljepote njezin otac zapao u incestuoznu ljubav, koji u konačnici počini samoubojstvo kako bi spriječio djelovanje pod učinkom strasti, a ona provede ostatak života puna očaja zbog "neprirodne ljubavi koju je potaknula".[149] Novela je činom kažnjavanja Matilde u zagrobnom životu, iako nije učinila ništa što bi potaknulo očeve osjećaje, pružila feminističku kritiku patrijarhalnoga društva.[150]

Claire Clairmont, Maryna polusestra i Byronova ljubavnica (djelo Amelije Curran, 1819.).

Ljeta 1822. godine trudna Mary uselila se s Percyjem, Claire, Edwardom i Jane Williams u izoliranu vilu Magni, na obali mora, u blizini selca San Terenza, koje pripada zaljevu Lerici. Kada su se smjestili, Percy je priopćio Claire "grozne vijesti" – njezina je kći Allegra umrla od tifusa u samostanu u Bagnacavallu.[151][152] Mary Shelley bila je rastresena i nesretna u skučenoj i zabačenoj vili Magni, koju je smatrala tamnicom.[153][154][155] Doživjela je spontani pobačaj 16. lipnja, a izgubila je toliko krvi da je skoro umrla. Umjesto da pričeka liječnika, Percy ju je položio u kadu punu leda kako bi zaustavio krvarenje, na što mu je liječnik kasnije rekao da joj je taj čin spasio život.[156] Između njih, međutim, nije sve funkcioniralo kako treba toga ljeta, a Percy je provodio više vremena s Jane Williams nego sa svojom depresivnom i iscrpljenom suprugom.[157][158][159] Većinu je kratke poezije napisane u San Terenzu Shelley posvetio Jane, a ne Mary.[160]

Obala je pružila Percyju Shelleyju i Edwardu Williamsu priliku da uživaju u svojoj "savršenoj igračkici za ljeto", odnosno novoj jedrilici.[156][161] Brod je bio dizajnirao Daniel Roberts zajedno s Edwardom Trelawnyjem, obožavateljem Byrona, koji se pridružio društvu u siječnju 1822. godine.[162] Dana 1. srpnja 1822. godine Percy Shelley, Edward Ellerker Williams i kapetan Daniel Roberts zaplovili su južno duž obale do Livorna. Ondje je Percy Shelley s Byronom i Leighjem Huntom razgovarao o pokretanju radikalnoga časopisa imena The Liberal.[163] Tjedan dana poslije, 8. srpnja, on i Edward uputili su se natrag prema Lericiju sa svojim osamnaestogodišnjim pomoćnikom na brodu, Charlesom Vivianom.[164] Nikada nisu došli do cilja. U vilu Magni stiglo je Huntovo pismo za Percyja Shelleyja, datirano 8. srpnja, u kojemu je pisalo: "pišite nam, molimo Vas, kako ste stigli kući, zato što kažu da je bilo nevrijeme kada ste se otisnuli na put u ponedjeljak, i zabrinuti smo."[165] "Papir je pao s mene", rekla je Mary prijateljici kasnije. "Sva sam se tresla."[165] Ona i Jane Williams očajnički su žurno krenule prema Livornu, a potom u Pisu, u blijedoj nadi da su njihovi supruzi još živi. Deset dana nakon oluje tri su tijela izronila na obali kraj Viareggia, otprilike na pola puta između Livorna i Lericija. Trelawny, Byron i Hunt kremirali su tijelo Percyja Shelleyja na plaži u Viareggiu.[166]

Povratak u Englesku i spisateljska karijera

[uredi | uredi kod]
"[Frankenstein je] najčudesnije djelo koje je netko s dvadeset godina napisao među onima za koja sam čuo. Sada ti je dvadeset i pet. I, svom srećom, ustrajala si u čitanju i oblikovala um prikladan za to da postaneš velika i uspješna spisateljica. Ako ti nećeš biti neovisna, tko bi trebao biti?"

– William Godwin za Mary Shelley[167]

Nakon suprugove smrti Mary Shelley živjela je godinu dana s Leighjem Huntom i njegovom obitelji u Genovi, gdje se često viđala s Byronom i transkribirala njegove pjesme. Odlučila je živjeti od pera i za svoga sina, ali financijska joj je situacija bila neizvjesna. Dana 23. srpnja 1823. godine napustila je Genovu kako bi otišla u Englesku i živjela sa svojim ocem i maćehom u Strandu sve dok joj svekar nije prijevremeno isplatio malu svotu novca, dovoljnu za stan koji je unajmila u blizini.[168] Sir Timothy Shelley prvo je bio prihvatio pomagati svoga unuka, Percyja Florencea, ali pod uvjetom da ga se preda legalnome skrbniku. Mary Shelley odmah je odbacila tu ideju.[169][170] Umjesto toga uspjela je izvući od Sira Thomasa skromnu godišnju isplatu (koju je morala vratiti kada je Percy Florence naslijedio imanje), ali Timothy se do kraja svog života nije htio viđati s njom uživo, nego je komunicirao isključivo preko odvjetnika. Mary Shelley bavila se, pored drugih književnih pothvata, uređivanjem suprugovih pjesama, ali opcije su joj bile ograničene zbog zabrinutosti za sina. Sir Timothy prijetio je da će prestati isplaćivati godišnju svotu ako se objavi ikakva biografija o pjesniku, njegovu ocu.[171][172][173] Godine 1826. Percy Florence postao je zakonski nasljednik imanja Shelleyjevih nakon smrti svoga polubrata Charlesa Shelleyja, očeva sina kojega je dobio s Harriet Shelley. Sir Timothy povećao je Marynu godišnju isplatu sa 100 na 250 funti, ali s njime se i dalje teško surađivalo.[174] Mary je uživala u stimulativnom društvu okupljenom oko Williama Godwina, ali siromaštvo ju je sprječavalo da se druži onako kako je htjela. Također se osjećala izopćeno zbog onih koji, poput Sira Thomasa, još uvijek nisu odobravali njezin brak s Percyjem Shelleyjem.[175]

Ljeta 1824. godine Mary Shelley preselila se u Kentish Town, odnosno sjeverni dio Londona, kako bi bila blizu Jane Williams. Moguće je da je bila, prema riječima njezine biografkinje Muriel Spark, "pomalo zaljubljena" u Jane. Jane ju je kasnije razočarala govoreći iza leđa da je Percy više volio nju nego što je Mary, navodno zato što nije dorasla ulozi supruge.[176] Otprilike je u to vrijeme Mary pisala roman The Last Man (1826.); također je pomagala nizu prijatelja koji su pisali memoare o Byronu i Percyju Sheleyju, odnosno početke Marynih pokušaja da supruga sačuva od zaborava.[177] Uz to, upoznala je američkoga glumca Johna Howarda Paynea i njegova sunarodnjaka, pisca Washingtona Irvinga, koji su je zaintrigirali. Payne se zaljubio u nju i zaprosio ju je 1826. godine. Odbila ga je rekavši da se nakon braka s jednim genijem može udati samo za drugoga genija.[178] Payne je prihvatio odbijanje i pokušao – bezuspješno – nagovoriti prijatelja Irvinga da je i on zaprosi. Mary je bila svjesna toga plana, ali nije jasno koliko ga je ozbiljno uzela u obzir.[179][180]

Minijatura Mary Shelley, čiji je autor Reginald Easton, navodno je naslikana po uzoru na njezinu posmrtnu masku oko 1857. godine.[181]

Godine 1827. Mary Shelley sudjelovala je u planu koji je omogućio njezinoj prijateljici Izabel Robinson da zajedno sa svojom ljubavnicom Mary Dianom Dods, koja je pisala pod pseudonimom David Lyndsay, otputuje u Francusku i ondje žive kao muž i žena.[182][l] Uz pomoć Paynea, kojemu nije otkrivala detalje, Mary je paru nabavila lažne putovnice.[183] Godinu dana kasnije zarazila se boginjama za vrijeme posjeta paru u Parizu; oporavila se bez ožiljaka nakon nekoliko tjedana, ali izgubila je svoju mladenačku ljepotu.[184]

U periodu između 1827. i 1840. godine Mary je radila kao urednica i spisateljica. Napisala je romane The Fortunes of Perkin Warbeck (1830.), Lodore (1835.) i Falkner (1837.), ali i pet od deset tomova djela Lives of the Most Eminent Literary and Scientific Men za Cabinet Cyclopaedia (Lardnerovu enciklopediju u 133 toma), odnosno pet biografskih djela o talijanskim, španjolskim, portugalskim i francuskim piscima. Također je pisala priče za ženske časopise. U to je vrijeme još uvijek financijski pomagala ocu te su jedno za drugo tražili nakladnike.[185] Autorsko pravo na novo izdanje Frankensteina prodala je za 60 funti Henryju Colburnu i Richardu Bentleyju za njihovu novu seriju romana, poznatu kao Standard Novels.[186] Nakon što joj je otac umro 1836. godine, kada je imao 80 godina, počela je prikupljati njegova pisma i priređivati memoar za objavljivanje, što je zatražio sam u oporuci; međutim, odbacila je taj projekt nakon dviju godina rada na njemu.[187] Za to je vrijeme zagovarala poeziju Percyja Shelleyja, promovirajući njezina izdanja i citirajući je u vlastitim djelima. Do 1837. godine njegova su djela bila naširoko poznata i publika im se sve više divila.[188] Edward Moxon, nakladnik koji je objavljivao djela Tennysona i zeta Charlesa Lamba, predložio je objavljivanje izdanja sabranih djela Percyja Shelleyja u ljeto 1838. godine. Mary je u to izdanje htjela uključiti i necenzuriranu verziju poeme Queen of Mab. Moxon je namjeravao izostaviti najradikalnije dijelove, smatrajući ih previše potresnim i bezbožničkim, ali Mary se za njih izborila, zahvaljujući Harriet de Boinville, koja je pristala na Maryn zahtjev da posudi njezinu originalnu kopiju djela, koju joj je bio poklonio Shelley.[189] Mary je bila plaćena 500 funti za redigiranje djela Poetical Works (1838.), za koje je Sir Timothy tražio da se u njega ne uključi Percyjeva biografija. Ipak, Mary je pronašla način da iznese njegovu životnu priču: u djelo je umetnula opširne biografske bilješke o pjesmama.[190]

Shelley je nastavila provoditi majčine feminističke ideje u praksu pomažući ženama koje društvo nije prihvaćalo.[191] Primjerice, pomogla je Mary Diani Dods, samohranoj majci izvanbračnoga djeteta, koja je, prema svemu sudeći, bila lezbijka, osmislivši joj alter ego Waltera Sholta Douglasa, supruga Isabel Robinson, odnosno njezine ljubavnice.[191] Shelley je također pružala pomoć Georgiani Paul, ženi koja je navodno bila prevarila supruga.[192]

Mary Shelley nastavila je postupati s potencijalnim romantičnim partnerima s oprezom. Godine 1828. upoznala je i očijukala s francuskim piscem Prosperom Mériméeom, ali se u njezinu jedinom preživjelom pismu upućenom njemu čini da je izbjegavala njegovu izjavu ljubavi.[193] Bila je oduševljena kada se njezin stari prijatelj iz Italije Edwawrd Trelawny vratio u Englesku, a u pismima su se šalili o braku.[194] Ipak, njihovo se prijateljstvo narušilo nakon što je odbila s njime surađivati na njegovoj biografiji o Percyju Shelleyju; kasnije se na nju i naljutio zato što je izostavila ateistički dio poeme Queen Mab iz Shelleyjevih pjesama.[195] Posredne napomene u njezinim dnevničkim zapisima, vođenim od ranih 30-ih do 40-ih godina 19. stoljeća, upućuju na to da je Mary Shelley gajila osjećaje prema radikalnom političaru Aubreyju Beauclerku, koji ju je možda razočarao oženivši se drugima dvaput.[196][197][198]

Mary se primarno brinula o dobrobiti Percyja Florencea tijekom ovih godina. Iz poštovanja je prema svom pokojnom suprugu ispunila njegovu želju da im sin pohađa državnu školu, stoga je, uz pomoć Sira Thomasa, koji je nevoljko pristao na to, išao u školu u Harrowu. Kako bi izbjegla troškove vezane za život u internatu, i ona se preselila u Harrow, tako da je Percy Florence samo pohađao nastavu.[199][200] Iako je Percy studirao na Trinity koledžu i usputno se bavio politikom i pravom, nije pokazivao znakove talenata svojih roditelja.[201][202]

Posljednje godine života i smrt

[uredi | uredi kod]

Mary i Percy Florence putovali su kontinentom 1840. i 1842. godine, a ta je putovanja Mary opisala u Rambles in Germany and Italy in 1840, 1842 and 1843 (1844.).[203] Sir Thomas preminuo je 1844. godine, kada mu je bilo 90 godina, "pavši sa stabljike poput prezrela cvijeta", kako je Mary to sročila.[204] Tada su prvi put ona i njezin sin postali financijski neovisni, iako je stvarna vrijednost imanja bila manja nego što su očekivali.[205]

Kuća na Trgu Chester u Londonu, u kojoj je Mary Shelley provela posljednje godine života, označena plavom plaketom English Heritagea.

Sredinom 40-ih godina Mary Shelley našla se na meti trojice ucjenjivača, međusobno nepovezanih. Prvo joj je 1845. godine talijanski politički prognanik, zvani Gatteschi, kojega je bila upoznala u Parizu, prijetio da će objaviti pisma koja mu je slala. Prijatelj njezina sina podmitio je šefa policije da oduzme Gatteschijeve dokumente, uključujući pisma, koji su se potom uništili.[206][207] Nedugo nakon toga Mary je kupila nekoliko pisama koja su napisali Percy Bysshe Shelley i ona sama, od čovjeka koji se predstavljao kao G. Byron, nezakoniti sin Lorda Byrona.[208][209] Također joj je iste te godine prišao Thomas Medwin, rođak Percyja B. Shelleyja, tvrdeći da je napisao biografiju o Shelleyju koja bi mu mogla narušiti reputaciju. Zatražio je od Mary 250 funti za njezino povlačenje, što je Shelley odbila.[210][211][m]

Kako bi ispunio Shelleynu želju, Percy Florence zajedno je sa svojom suprugom Jane dao ekshumirati posmrtne ostatke njezinih roditelja i sahraniti ih s njom u Bournemouthu.[212]

Godine 1848. Percy Florence oženio se Jane Gibson St. John. Brak se pokazao sretnim, a Mary i Jane su se voljele.[213][214] Svi troje živjeli su zajedno u Field Placeu, domu Shelleyjevih predaka, u Sussexu, i na Trgu Chester, a Mary bi se paru pridružila i na njihovim putovanjima u inozemstvo.[215]

U posljednjim ju je godinama života razarala bolest. Od 1839. godine patila je od glavobolja i mjestimične paralize dijelova tijela, zbog čega ponekad ne bi bila u stanju čitati i pisati.[216][217] Dana 1. veljače 1851. godine, na Trgu Chester, preminula je u 54. godini života od, kako je njezin liječnik pretpostavio, tumora na mozgu. Prema Jane Shelley, Maryna je želja bila da se sahrani zajedno sa svojim roditeljima; ipak, procijenivši da je groblje kod crkve svetoga Pankracija "grozno", Percy i Jane odlučili su da se pokopa pokraj crkve svetoga Petra u Bournemouthu, u blizini njihova novoga doma u Boscombeu.[218] Povodom prve godišnjice njezine smrti Shelleyjevi su otvorili ladicu njezina radnoga stola. U njoj su pronašli pramenove njezine mrtve djece, bilježnicu koju je dijelila s Percyjem B. Shelleyjem i kopiju njegove poeme Adonais, s jednom stranicom presavijenom oko svilenoga zamotuljka s malo njegova pepela i ostataka srca.[219]

Književne teme i stil

[uredi | uredi kod]

Shelley se bavila književnošću čitav život. Otac ju je, u želji da se uči pisanju, još odmalena poticao na pisanje pisama[220], a kao djetetu joj je omiljena aktivnost bila pisanje priča.[221] Međutim, sva su se njezina mladenačka djela koja je napisala prije nego što je pobjegla s Percyjem Shelleyjem izgubila – ne postoji ni jedan rukopis za koji se može utvrditi da je nastao prije toga.[222] Smatra se da je njezino prvo objavljeno djelo bilo "Mounseer Nongtongpaw"[223][224], satirična pjesma koju je napisala za Godwinovu izdavačku kuću Juvenile Library kada je imala deset i pol godina; ipak, pjesma se danas pripisuje drugom autoru izlaskom najnovije, ali i relevantne zbirke njezinih djela.[225][226][227] Percy Shelley s oduševljenjem ju je poticao na pisanje: "Mome je suprugu, međutim, od samog početka bilo vrlo stalo da se pokažem dostojnom mojih roditelja te se upišem na stranicu slavnih. Vazda me poticao da steknem književnu slavu (...)."[228]

Romani

[uredi | uredi kod]

Autobiografski elementi

[uredi | uredi kod]

Određeni se dijelovi romana Mary Shelley interpretiraju kao domaštani izvadci iz njezina života. Kritičari su u tom smislu istaknuli to da se motiv odnosa između oca i kćeri ponavlja kao dokaz postojanja autobiografskih elemenata u njezinu stilu.[229] Primjerice, Matilda (1820.) se često čitala poput autobiografije, pri čemu su se tri glavna lika povezivala s Mary Shelley, Williamom Godwinom i Percyjem Shelleyjem.[230] Mary Shelley sama je otkrila da je oblikovala glavne likove romana The Last Man prema ljudima iz svoga talijanskog kruga. Lord Raymond, koji napušta Englesku kako bi ratovao za Grke i koji umire u Konstantinopolisu, utemeljen je na Lordu Byronu; također, utopijski Adrian, Earl od Windsora, koji predvodi svoje sljedbenike u potrazi za rajem na Zemlji i koji na kraju pogine kada mu brod potone za vrijeme oluje, fikcijsko je utjelovljenje Percyja Bysshea Shelleyja.[231][232] Ipak, prema onome što je je napisala u recenziji Godwinova romana Cloudesley (1830.), nije vjerovala da su pisci "jedino prenosili ono što su nosili u svome srcu."[233] William Godwin smatrao je likove svoje kćeri prije tipovima nego "portretima" osoba iz stvarnosti.[234] Neki se od suvremenih kritičara, poput Patricie Clemit i Jane Blumberg, slažu s takvim gledištem, ne podržavajući to da se njezina djela čitaju kao autobiografski tekstovi.[235][236] [237]

Romaneskna obilježja

[uredi | uredi kod]

U svome se književnom radu Mary Shelley poslužila brojnim književnim tehnikama različitih vrsta romana, a najviše godvinovskoga romana, Scottova povijesnoga romana i gotičkoga romana. Godvinovski roman, koji se popularizirao tijekom 90-ih godina 18. stoljeća izlaskom djela poput Godwinova Caleba Williamsa (1794.), "preuzeo je rousseauovsku ispovjednu formu kako bi istražio proturječnost između osobnoga i društvenoga"[238][239], a u Frankensteinu se mogu pronaći brojne teme i književne tehnike koje su tipične za godvinovski roman.[240][241] Ipak, Shelley kritizira prosvjetiteljske ideale koje Godwin promiče u svojim djelima. Kako bi pokazala da je svijet krajnje besmislen, koristi se filozofskom formom iz godvinovskoga romana.[242] Tako su s jedne strane godvinovski romani promicali ideju da racionalni pojedinci mogu s vremenom promijeniti društvo nabolje, a s druge su strane novija djela The Last Man i Frankenstein pokazala koliko je pojedinac slab pred poviješću.[243]

Shelley se koristila formom povijesnoga romana za izricanje svoga stava o odnosima između spolova. Primjerice, za Valpergu se može reći da je feministička verzija Scottova androcentričkoga romana.[244][245] U fabulu je toga romana uvela ženske likove koji nisu povijesne ličnosti. Baveći se njima, propitivala je etablirane teološke i političke institucije.[246][247] U djelu se također sukobljava nezasitna osvajačka požuda muškoga protagonista s razumom i senzibilitetom, koji Shelley nudi kao alternativu prvom, a veže za žene.[248] U romanu Perkin Warbeck, njezinu još jednom povijesnom romanu, Lady Gordon povezuje se s prijateljskim vrijednostima, obiteljskim ognjištem i jednakošću. Služeći se njezinim likom, Shelley nudi žensku alternativu muškoj političkoj moći koja razara muške likove. Roman tako pruža inkluzivniju povijesnu priču koja izaziva one u kojima su muškarci u središtu zbivanja.[249][250]

Feminističke teme

[uredi | uredi kod]

Zahvaljujući uzletu feminističke književne kritike 70-ih godina 20. stoljeća, djela Mary Shelley, a osobito Frankenstein, postala su zanimljiv predmet književnoga proučavanja. Takav status nisu uživala prije toga; stoga su feministički i psihoanalitički kritičari u velikoj mjeri bili zaslužni za to da Mary Shelley ne padne u zaborav kao spisateljica.[251] Ellen Moers bila je prva koja je tvrdila da je gubitak djeteta za Shelley bio ključ njezine stvaralačke snage iza Frankensteina.[252] Svoj je stav argumentirala tezom da se ovim romanom (odnosno "mitom o rođenju") Shelley suočila sa svojim osjećajem krivnje koji je vezala za smrt majke, koja je umrla nakon što ju je rodila, i za to što se nije uspjela ostvariti kao roditelj.[253][254] Anne K. Mellor, proučavateljica Shelleyna stvaralaštva, pretpostavlja da je, iz feminističke perspektive, riječ o priči "o tome što se dogodi kada muškarac pokuša dobiti dijete bez žene... Suština je [Frankensteina] sukob između prirodnih i umjetnih načina produkcije i reprodukcije."[255] To što u romanu Victor Frankenstein nije uspio u ulozi "roditelja" tumači se kao ekspresija osjećaja tjeskobe koji dolaze s trudnoćom, porođajem, a osobito majčinstvom.[256]

Sandra Gilbert i Susan Gubar u svojoj utjecajnoj knjizi The Madwoman in the Attic (1979.) ističu to da je Shelley u Frankensteinu dala svoj odgovor na androcentričku književnu tradiciju, koju u djelu predstavlja Paradise Lost, djelo Johna Miltona. Prema njihovoj se interpretaciji i u Shelleynu djelu afirmira androcentrička tradicija, uključujući mizoginiju koja je od nje nerazdvojiva, ali istovremeno u njemu Shelley "suptilno sanjari o jednakosti, a te fantazije na površinu izbijaju preko monstruoznih slika bijesa".[257][258] Mary Louise Poovey tumači prvo izdanje Frankensteina kao dio većega uzorka u Shelleynu opusu, gdje se kao spisateljica na početku svojom vještinom pokušava nametnuti, ali onda se na kraju povlači i priklanja konvencionalnoj ulozi žene u društvu.[259] Poovey tvrdi da je više paralelnih radnji u Frankensteinu omogućilo Shelley da objasni podijeljenost svoje umjetničke persone, tako da može "sebe istovremeno i pokazati i skriti".[260][261] Shelleyn strah od asertivnosti ogleda se u sudbini Frankensteina, koji je kažnjen zbog svoga egoizma gubitkom obitelji.[262]

Feministički kritičari ponekad usmjere svoja proučavanja Shelleynih romana na to kako je u njima predstavljeno autorstvo – preciznije, žensko autorstvo.[263][264] Mellor smatra da se Shelley služila gotičkim stilom ne samo kako bi istražila potisnute ženske seksualne fantazije[265] nego kako bi "prikrila vlastite misli u Frankensteinu".[266] Prema Poovey i Mellor, Shelley se nije htjela promicati kao spisateljica jer se kao takva osjećala istinski nekompetentnom, a "ovaj je sram pridonio nastanku njezinih fiktivnih slika izopačenosti, perverzije i destrukcije".[267]

Shelley u svojim djelima pomno razmatra kakvu ulogu obitelj ima u društvu, a zatim i ulogu koju žena ima unutar nje. U njima ne skriva oduševljenje "ženskom privrženošću i suosjećanjem" koje ima za svakoga člana obitelji te smatra da bi društvo bez žena propalo.[268] Ona je "istinski posvećena etici suradnje, uzajamne ovisnosti i samopožrtvovnosti".[269] Primjerice, središnja se radnja romana Lodore bavi sudbinom supruge i kćeri naslovnoga junaka, Lorda Lodorea, kojima je on nakon svoje smrti u duelu, na kraju prvoga toma djela, ostavio niz pravnih, financijskih i obiteljskih prepreka kojima se one moraju oduprijeti. Djelo je prožeto političkim i ideološkim problemima, a osobito obrazovanjem i ulogom žene u društvu[270], te analizira patrijarhalno društvo koje stvara razlike između spolova zbog kojih žene "moraju" ovisiti o muškarcima. Prema viđenju Betty T. Bennett, "roman predlaže egalitarne obrazovne obrasce za žene i muškarce, kojima bi se postigla socijalna pravda, a uostalom i duhovna i intelektualna spremnost na izazove koje život donosi".[271] Ipak, Falkner je jedini roman Mary Shelley u kojemu heroina ostvaruje svoje ciljeve.[272][273] Razrješenjem se radnje djela iznosi to da se trijumfom ženskih vrijednosti nad nasilnom i destruktivnom maskulinošću oslobađa i ekspresija "suosjećanja, simpatije i velikodušnosti" kod muškaraca, odnosno njihove bolje naravi.[274]

Prosvjetiteljstvo i romantizam

[uredi | uredi kod]

U Frankensteinu se, kao i u većemu dijelu gotičke fikcije iz razdoblja u kojemu je nastao, miješaju visceralne teme i teme otuđenosti zajedno s onim spekulativne prirode, koje tjeraju na razmišljanje.[275] Međutim, umjesto da se fokusira na zaokrete u radnji, roman u prvi plan stavlja mentalne i moralne borbe protagonista, Victora Frankensteina, a Shelley prožima djelo vlastitom vrstom politiziranoga romantizma, onoga koji se suprotstavlja individualizmu i egoizmu tradicionalnoga romantizma.[276][277][278] Victor Frankenstein nalik je na Sotonu iz Miltonova epa Paradise Lost, ali i na Prometeja: on se opire tradiciji i stvara život svojim rukama – istim onim kojim kroji vlastitu sudbinu. Te osobine nisu prikazane u dobrom svjetlu; kako Blumberg navodi, "njegova je neumoljiva ambicija ujedno i samoobmana, prerušena u potragu za istinom".[279][280] Drugim riječima, da bi ostvario svoje ciljeve, on za njih mora žrtvovati obitelj.[281][282]

Frontispis Theodora von Holsta za izdanje Frankensteina iz 1831. godine, jedna od prvih dviju ilustracija romana.[283]

Mary Shelley vjerovala je u prosvjetiteljsku ideju da bi se društvo moglo unaprijediti odgovornim korištenjem političkom moći, ali bojala se da bi neodgovorna upotreba iste mogla dovesti do kaosa.[284] Međutim, u praksi, odnosno u svojim djelima, uvelike kritizira način na koji su o provedbi te ideje razmišljali mislioci 18. stoljeća, uključujući i njezine roditelje. Stvorenje u Frankensteinu, primjerice, čita knjige povezane s radikalnim idejama, ali znanje koje usput stekne pokaže se krajnje beskorisnim.[285] Ukratko, njezina djela otkrivaju o njoj to da je manje optimistična od Godwina i Wollstonecraft; kod nje manjka vjera u Godwinovu teoriju prema kojoj bi čovječanstvo s vremenom moglo dosegnuti savršenstvo.

Prema mišljenju književne kritičarke Kari Lokke, The Last Man, čak u većoj mjeri od Frankensteina, "odbijanjem postavljanja čovječanstva u središte svemira, svojim propitivanjem našega povlaštenog položaja u odnosu na prirodu... predstavlja veliki, proročanski izazov zapadnom humanizmu."[286][287] Konkretno rečeno, aluzije Mary Shelley na ono što su radikali smatrali propalom revolucijom u Francuskoj, zajedno s Godwinovim, Wollstonecraftinim i Burkeovim odgovorima na nju, dovode u pitanje "prosvjetiteljsku ideju prema kojoj su kolektivni napori nužni za napredak".[288][289] Kao i u Frankensteinu, Shelley "izražava duboku razočaranost vremenima revolucije, koja završavaju potpunim odbacivanjem progresivnih ideala vlastite generacije".[290] Ne samo da se protivi prosvjetiteljskim političkim idealima već odbacuje i romantičarsku vjeru u to da poetska ili općenito književna imaginacija može ponuditi alternativu, odnosno "drugu stvarnost".[291][292]

Politika

[uredi | uredi kod]

Baveći se gorućim pitanjima liberala i feminista svoga vremena, u novije se vrijeme Mary Shelley ističe kao reformatorica koja je neumorno djelovala čitav život.[293] Bila je zadivljena ustankom liberala u Španjolskoj 1820. godine, koji je prisilio kralja na ponovno uspostavljanje ustavnoga poretka[294], a 1823. godine pisala je članke za časopis The Liberal Leighja Hunta i imala važnu ulogu u njegovu oblikovanju[295]. Također je bila oduševljena povratkom vigovaca na vlast 1830. godine te proglašenjem Zakona o reformi 1832. godine.[296]

Kritičari su donedavno isticali romane Lodore i Falkner kao dokaze da u poznim djelima Mary Shelley jača konzervatizam. Utjecaj je na takvo gledište imala Mary Poovey, koja je 1984. godine prepoznala povlačenje Shelleyne reformističke politike u "zasebnu sferu" ideologije o obiteljskome životu.[297] Poovey je sugerirala da je Mary Shelley napisala Falknera kako bi razriješila svoj konfliktni odgovor na očev spoj libertarijanskoga radikalizma i strogoga inzistiranja na ponašanju u skladu s društvenim normama.[298] Mellor se s time uvelike složila, tvrdeći da je "Mary Shelley utemeljila svoju alternativnu političku ideologiju na metafori mirne, nježne, buržoazijske obitelji. Pritom je implicitno podržala konzervativno viđenje postupne evolucijske reforme."[299] Zahvaljujući ovakvom gledištu, žene su postale dijelom javnoga života; ipak, pritom se nisu napustile rodne nejednakosti svojstvene buržoazijskoj obitelji.[300]

Međutim, okvirno se u posljednjem desetljeću ovo stajalište dovelo u pitanje. Primjerice, Bennett tvrdi da su djela Mary Shelley odraz dosljedne privrženosti romantičarskom idealizmu i reformizmu[301], a Blumbergine studije Shelleynih ranijih dokazuju to da se njezin opus ne može jednostavno podijeliti na dva dijela, odnosno na radikalnu i konzervativnu fazu. Ona čvrsto smatra da "Shelley nikada nije bila strastveni radikal poput svoga supruga, a kasniji joj način života nije bio ni naprasno lažan ni izdajnički. Ona je u svom prvom djelu zapravo izazivala političke i književne utjecaje ljudi oko sebe."[302] Shelleyna se ranija djela iz ove perspektive interpretiraju kao izazov upućen Godwinovu i Shelleyjevu radikalizmu. Primjerice, "nepromišljeno odbacivanje obitelji" Victora Frankensteina u tom se svjetlu vidi kao dokaz Shelleyne neprekidne brige za privatnu sferu života.[277]

Kratke priče

[uredi | uredi kod]
Shelley je često pisala priče kako bi njima popratila već pripremljene ilustracije za književne godišnjake, poput ove, koja se objavila zajedno s pričom "Transformation" u godišnjaku The Keepsake 1830. godine.[303]

Tijekom 20-ih i 30-ih godina 19. stoljeća Mary je često pisala kratke priče za književne godišnjake (tzv. literary annuals ili gift books)[n], među kojima se ubraja 16 njih za The Keepsake, čija su ciljana grupa bile žene iz srednjih slojeva.[304][305] O kvaliteti se ovih djela Mary Shelley govorilo kao o "razvučenim i dosadnim" djelima iz pera "piskarala".[304] Ipak, kritičarka Charlotte Sussman ističe da su drugi vodeći pisci toga vremena, poput romantičkih pjesnika Williama Wordswortha i Samuela Taylora Coleridgea, također pronalazili korist na ovom profitabilnom tržištu. Sussman objašnjava da su "godišnjaci predstavljali glavni vid književne produkcije 20-ih i 30-ih godina 19. stoljeća", a među njima je The Keepsake bio najuspješniji.

Shelley se u većini svojih kratkih priča značajno udaljavala od diskursa vlastitoga vremena i prostora, odnosno Britanije 19. stoljeća, pa je tako radnju smještala, primjerice, u Grčku ili u doba vladavine Henrika IV. od Francuske. Osobito je pokazivala interes za "krhkost osobnoga identiteta" i "način na koji se uloga čovjeka u društvu može kataklizmički promijeniti pod utjecajem bilo unutarnjega emocionalnog prevrata bilo nekakve nadnaravne pojave u kojoj se odražava njegov unutarnji raskol".[306] U svojim se pričama doticala i muško-ženskih odnosa, osobito u kontekstu braka: kako godine prolaze, tako ženama "vrijednost" opada, pa postaju sve nepoželjnije za brak; to nije slučaj kod muškaraca, koji mogu i poboljšati svoj položaj ako imaju novca.[307][308] Iako je Shelley u razdoblju između 1823. i 1839. godine napisala 21 kratku priču za godišnjake, sebe je prvenstveno vidjela kao spisateljicu romana. To potvrđuje i u pismu upućenome Leighju Huntu: "Pišem loše članke, koji me čine nesretnom – ali namjeravam baciti se na pisanje romana, nadajući se da će njegove bistre vode saprati ljagu časopisa."[309]

Putopisi

[uredi | uredi kod]

Kada su Mary Godwin i Percy Shelley pobjegli u Francusku u ljeto 1814. godine, počeli su voditi zajednički dnevnik.[310] Objavili su ga anonimno 1817. godine pod naslovom History of a Six Weeks' Tour, uz priložena četiri pisma (koja su napisali za vrijeme boravka u Ženevi 1816. godine, oboje po dva) i Shelleyjevu poemu Mont Blanc. Djelo slavi mladenačku ljubav i politički idealizam, svjesno se vodeći primjerom Mary Wollstonecraft i svih onih koji su pisali na svojim putovanjima.[311] Zbog filozofskih promišljanja i reformističkih stavova autora o posljedicama rata u Francuskoj i politici ono ne podsjeća na klasični putopis.[312] Pisma koja je par napisao na svom drugom putovanju bave se "velikim i iznimnim događajima", a oni se tiču konačnoga Napoleonova poraza u Bitki kod Waterlooa 1815. godine. U njima se također istražuje veličanstvenost (engl. sublimity) Ženevskoga jezera i Mont Blanca, ali i nasljeđe revolucionarnih misli francuskoga filozofa i pisca Jean-Jacquesa Rousseaua.[313][314]

Svoja je putovanja sa sinom Percyjem Florenceom i njegovim prijateljima s fakulteta Mary Shelley opisala u svom posljednjem podužem djelu, objavljenom 1844. godine; riječ je o Rambles in Germany and Italy in 1840, 1842 and 1843, a pisano je u epistolarnoj formi. Ono uvelike podsjeća na Letters Written in Sweden, Norway, and Denmark Mary Wollstonecraft i na njezino ranije djelo A History of a Six Weeks' Tour zbog senzibilnoga i sućutnoga prikaza osobnoga pejzaža i političke ideologije.[315][316][317] Širenje suosjećajnosti među ljudima za Shelley predstavlja temelj za stvaranje civilnoga društva i prenošenje znanja: "stjecanje znanja, kojim se um prosvjetljuje i oslobađa od sputavajućih predrasuda – širenje kruga ljudi s kojima također možemo suosjećati – to su blagodati putovanja."[318] Osim što joj je služila za bilježenje dojmova o krajoliku, kulturi i "ljudima, osobito iz političke perspektive"[319] određenoga mjesta, putopisna joj je forma pružala mogućnost za dublji uvid u svoju ulogu koju je imala kao udovica i majka, a također i za refleksiju o valu revolucijskoga nacionalizma u Italiji.[320][316][o] U djelu je također zabilježila svoje "hodočašće" prema mjestima koja je vezala za Percyja Shelleyja.[320][124] Iako sastavljeno od raznolikih pisama, djelo Rambles ostvaruje umjetničko jedinstvo Shelleynim univerzalnim majčinskim glasom; njime progovara o svojim osjećajima prema sinu, a s njima bi se bilo koja majka mogla poistovjetiti. Taj joj je glas istovremeno omogućio slobodno izražavanje vlastitih filozofskih i političkih stavova, čime je Shelley potvrdila svoj autoritet intelektualke, a ne najobičnije spisateljice.[316]

Biografije

[uredi | uredi kod]

U periodu između 1832. i 1839. godine Mary Shelley napisala je mnoge biografije znamenitih Talijana, Španjolaca, Portugalaca i Francuza, a također i nekih žena za Lives of the Most Eminent Literary and Scientific Men Dionysiusa Lardnera. One su postale dijelom Lardnerove enciklopedije Cabinet Cyclopedia, jedne od najboljih među sličnim edicijama nastalima 20-ih i 30-ih godina 19. stoljeća kao odgovor na rastuću potražnju srednje klase za samoobrazovanjem.[321] Sve do ponovnoga objavljivanja tih eseja 2002. godine njihova važnost unutar njezina opusa nije bila prepoznata.[322][p] Prema književnome kritičaru Gregu Kucichu, oni otkrivaju Shelleyn "iznimno opsežni istraživački rad koji obuhvaća više stoljeća i više jezika", njezin dar za pisanje biografija i njezin interes za "tada nove oblike feminističke historiografije".[323] Shelley je biografije napisala u skladu sa stilom koji je popularizirao kritičar Samuel Johnson u 18. stoljeću napisavši Lives of the Poets, kojima je temelj kombinacija sekundarnih izvora, memoara i anegdota s autorskom prosudbom.[324][325] Ona bi tako bilježila pojedinosti iz života svakoga pisca, osobitosti njihova karaktera, citirala njihova djela i izvorno i s prijevodom, a na kraju kritički procijenila njihova postignuća.[326]

Pisanje biografija trebalo se, prema Shelleynim riječima, "oblikovati poput škole u kojoj se uči filozofija povijesti"[327], a njihova je svrha bila podučavanje "lekcijama". Kao prvo i osnovno, te su lekcije činile kritike institucija pod muškom dominacijom, poput primogeniture.[328] Kada je Shelley pisala o životima svojih subjekata, stavljala je naglasak na obiteljski život i romantične odnose te na njihovu sućutnost i samilost. Njezino uvjerenje da takve sile mogu unaprijediti društvo povezuje njezin biografski pristup s pristupom drugih ranih feminističkih povjesničarki, poput Mary Hays i Anne Jameson.[329][330][331] Za razliku od njezinih romana, od kojih je većina originalno izlazila u nekoliko stotina primjeraka, Lives je imao nakladu od oko 4000 primjeraka po svesku; stoga je, prema Kucichu, Shelleyno "korištenje biografijom za promicanje društvenoga programa ženske historiografije postalo jednom od njezinih najutjecajnijih političkih intervencija".[332][333]

Uređivački rad

[uredi | uredi kod]
"Osobine koje bi zapanjile svakoga tko bi se tek upoznao sa Shelleyjem bile su, prvo, nježna i srdačna dobrota koja je prožimala njegove odnose s ljudima toplom naklonošću i spremnom sućutnošću. Osim toga, bile su to žar i gorljivost s kojima se zalagao za ljudsku sreću i napredak."

– Mary Shelley, "Preface", Poetical Works of Percy Bysshe Shelley[334]

Ubrzo nakon smrti Percyja Shelleyja odlučila je napisati njegovu biografiju. U pismu datiranom 17. studenoga 1822. godine najavila je: "Pisat ću o njegovu životu i time se zaokupiti – to je jedini način na koji mogu pronaći utjehu."[335] Međutim, u tome ju je njezin svekar, Sir Thomas Shelley, efektno spriječio.[336][q] Mary Shelley započela je njegu Percyjeve pjesničke reputacije objavom Posthumous Poems 1824. godine. Dok je još radila na Lives, pripremila je novo izdanje zbirke njegovih pjesama 1839. godine, što je, prema riječima književne kritičarke Susan J. Wolfson, postao "kanonski događaj" u povijesti njegova ugleda.[337][338][339] Iduće je godine izdala svezak njegovih eseja, pisama, prijevoda i fragmenata, a tijekom 30-ih godina predstavila njegovu poeziju široj javnosti objavom odabranih djela u godišnjaku The Keepsake.[340]

Zaobilazeći zabranu pisanja biografije, koju joj je nametnuo Sir Timothy, Mary Shelley često je uključivala u ta izdanja vlastite bilješke i refleksije o životu i djelu svoga supruga.[341] "Moram opravdati njegove postupke", izjavila je 1824. godine; "moram se pobrinuti za to da bude voljen među svim budućim naraštajima."[342] Blumberg tvrdi da ju je upravo taj cilj naveo da predstavi Percyjev rad javnosti u "najpopularnijem mogućem obliku". [343] Kako bi prilagodila njegova djela viktorijanskoj čitateljskoj publici, prikazala je Percyja Shelleyja više kao lirskoga nego političkoga pjesnika.[344][345][346][347] Prema riječima Mary Favret, "bestjelesni Percy poistovjećuje se sa samim duhom poezije".[348] Mary je Percyjev politički radikalizam zaodjenula u ruho sentimentalizma, tvrdeći da je njegov republikanizam proizašao iz suosjećanja prema onima u patnji.[349][350][351] Također je umetala romantične anegdote o njegovoj dobroti, obiteljskom životu i ljubavi prema prirodi.[352] Prikazujući se kao Percyjeva "praktična muza", isticala je i kako mu je predlagala izmjene dok je pisao.[353]

Unatoč emocijama koje je ovaj zadatak pobudio, Mary Shelley pokazala se profesionalnom i studioznom urednicom u mnogim aspektima.[354] Radeći s Percyjevim neurednim, ponekad nečitkim bilježnicama, nastojala je uspostaviti kronologiju njegovih djela, a u to je uključila i poeziju, poput poeme Epipsychidion, upućenoj Emiliji Viviani, koju bi radije bila izostavila.[345][355] Ipak, bila je prisiljena na nekoliko kompromisa i, kako primjećuje Blumberg, "suvremeni su kritičari pronalazili nedostatke u izdanju, pa tvrde, svaki na svoj način, da je pogrešno prepisivala ili interpretirala, namjerno zamagljivala činjenice i nastojala pretvoriti pjesnika u nešto što nije bio".[356] Donald Reiman, suvremeni priređivač djela Percyja Bysshea Shelleyja, i dalje se poziva na izdanja Mary Shelley, iako priznaje da njezin uređivački stil pripada "razdoblju uređivanja kada cilj nije bio uspostaviti točne tekstove i znanstveni aparat, nego predstaviti cjelovit prikaz piščeva stvaralaštva običnom čitatelju".[357] U principu je Mary Shelley vjerovala u objavljivanje sve do zadnje suprugove riječi;[358][359]međutim, našla se u poziciji u kojoj je bila prisiljena izostaviti određene dijelove, bilo zbog pritiska koji joj je nametao Edward Moxon, njezin izdavač, bilo iz obzira prema moralnim očekivanjima javnosti.[360][361] Tako je, primjerice, u prvom izdanju uklonila ateističke odlomke iz poeme Queen Mab. Nakon što ih je vratila u drugom izdanju, Moxon je bio kazneno gonjen i optužen za bogohulnu klevetu (engl. blasphemous libel), premda je čartistički izdavač Henry Hetherington pokrenuo postupak samo iz principa – stvarne kazne nije bilo.[362][363][364] Njezina su izostavljanja dijelova izazvala kritike, često oštre, članova nekadašnjega kruga u kojemu je Percy bio središnja figura,[365][362] a recenzenti su je, među ostalim stvarima, optuživali za neselektivno uključivanje tekstova.[366] Ipak, njezine su bilješke ostale ključan izvor za proučavanje opusa Percyja Shelleyja. Kako Bennett objašnjava, "biografi i kritičari slažu se da je predanost Mary Shelley da Shelleyju priskrbi pozornost za koju je smatrala da njegova djela zaslužuju bila glavna pokretačka snaga u oblikovanju njegove reputacije u razdoblju kada bi gotovo sigurno pao u zaborav".[367][368]

Reputacija

[uredi | uredi kod]
Gravura Georgea Stodarta, nastala prema spomeniku Mary i Percyju Shelleyju, djelu Henryja Weekesa iz 1853. godine.

Za života je Mary Shelley bila ozbiljno shvaćena kao spisateljica, iako bi recenzenti često propuštali uočiti političku oštrinu njezinih djela. Međutim, nakon smrti ostala je ponajprije zapamćena kao supruga Percyja Bysshea Shelleyja i autorica Frankensteina.[369] Štoviše, u uvodu zbirke njezinih pisama, objavljene 1945. godine, urednik Frederick Jones napisao je sljedeće: "zbirka ovoga opsega ne bi se mogla opravdati ni općom kvalitetom pisama ni važnošću Mary Shelley kao spisateljice. Ono što pobuđuje naš interes za nju jest to što je bila supruga [Percyja Bysshea Shelleyja]."[370] Takav je stav o njoj prevladavao sve do 1980. godine, kada je Betty T. Bennett objavila prvi svezak cjelovitih pisama Mary Shelley. Kako ona objašnjava, "činjenica je da su stručnjaci sve do posljednjih nekoliko godina Mary Wollstonecraft Shelley uglavnom promatrali kao rezultat: kao kćer Williama Godwina i Mary Wollstonecraft, koja je postala Shelleyjev Pigmalion."[371] Tek je 1989. godine, objavom djela Mary Shelley: Romance and Reality autorice Emily Sunstein, izdana prva cjelovita stručna biografija Mary Shelley.

Pokušaji njezina sina i snahe da "viktorijaniziraju" uspomenu na nju cenzurom biografskih dokumenata doprinijeli su tomu da se Mary Shelley činila kao konvencionalnija, manje reformistička persona nego što njezina djela upućuju na to. Njezina suzdržanost pri izostavljanju dijelova Percyjevih djela i tiho izbjegavanje javnih polemika u kasnijim godinama dodatno su učvrstili taj dojam. Komentari Hogga, Trelawnyja i drugih obožavatelja Percyja Shelleyja također su umanjivali njezin radikalizam. Trelawnyjevo djelo Records of Shelley, Byron, and the Author (1878.) uzdizalo je Percyja Shelleyja nauštrb Mary propitivanjem njezine inteligencije, pa čak i autorstva nad Frankensteinom.[372] Lady Shelley, supruga Percyja Florencea, djelomično je odgovorila na to objavom zbirke naslijeđenih pisama, koje je drastično doradila, pod naslovom Shelley and Mary. Djelo je bilo privatno tiskano 1882. godine.[373][374][375]

Od prve kazališne adaptacije Frankensteina iz 1823. godine do filmskih adaptacija nastalih tijekom 20. stoljeća – među koje spadaju prva filmska verzija iz 1910. godine i danas poznatije inačice kao što su Frankenstein Jamesa Whalea iz 1931. godine, sedam filmova iz serije Hammerovih horora, započete filmom The Curse of Frankenstein (1957.), satirični Young Frankenstein (1974.) Mela Brooksa i Mary Shelley's Frankenstein (1994.) Kennetha Branagha – velik se dio javnosti upravo preko njih prvi put susreo s djelom Mary Shelley,[376] a njihov se utjecaj osjeća i u popularnoj kulturi 21. stoljeća. Međutim, tijekom 19. stoljeća Mary Shelley bila je prepoznata, u najboljem slučaju, kao autorica jednoga značajnijeg romana, a ne kao profesionalna spisateljica, što je uistinu bila; većina se njezinih djela nije otisnulo sve do 80-ih godina prošloga stoljeća, a to je onemogućavalo dublji uvid u njezino stvaralaštvo.[377][378] Ponovno objavljivanje gotovo svih njezinih djela posljednjih nekoliko desetljeća potaknulo je novo prepoznavanje njihove vrijednosti, pa se tako Mary Shelley smatra jednom od najsvestranijih i najvažnijih književnih ličnosti 19. stoljeća.[377] Njezina sklonost intenzivnom čitanju i učenju, razvidna iz njezinih dnevničkih zapisa i pisama te odražena u djelima, danas se više cijeni.[379] Shelleyno se poimanje same sebe kao spisateljice također danas prepoznaje; nakon Percyjeve smrti napisala je o svojim stvaralačkim ambicijama sljedeće: "Mislim da se mogu sama uzdržavati, a u toj zamisli ima nečega nadahnjujućeg."[380] Stručnjaci danas smatraju Mary Shelley jednom od ključnih figura romantizma, važnom zbog svojih književnih postignuća i političkoga glasa kojim je progovarala kao žena i liberalka.[381][374][375]

Odabrana djela

[uredi | uredi kod]

Povezano

[uredi | uredi kod]

Napomene

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Iako je Claireino prvo ime bilo "Jane", od 1814. godine (vidi Gittings i Manton 1992: 22) evidentno je kako je preferirala da je se zove "Claire" (drugo joj je ime bilo "Clara"), a tako je i ostala zapamćena. Da ne bi došlo do zabune, u članku će se bilježiti kao "Claire".
  2. ↑ William St Clair, u svojoj biografiji o Godwinovima i Shelleyjevima, bilježi sljedeće: "lako je zaboraviti čitajući o ovim krizama [u životima Godwinovih i Shelleyjevih] kako mogu biti nereprezentativne reference u opstalim dokumentima. Lako je biografu dati preveliku težinu mišljenjima ljudi koji su slučajno štogod zapisali" (1989: 246).
  3. ↑ "Dnevnik, 6. prosinca – Iznimno loše. Shelley i Clary izlaze, kao i obično, na hrpe mjesta... Pismo od Hookhama u kojemu se navodi da je Harriet rodila sina, time i nasljednika. Shelley piše brojna cirkularna pisma o ovome događaju, koja bi se trebala proslijediti uz zvonjavu zvona, itd., jer je to sin njegove žene" (cit. u Spark 1987: 39).
  4. ↑ Sunstein pretpostavlja da su Mary Shelley i Jefferson Hogg vodili ljubav u travnju 1815. godine (1989: 98–99).
  5. ↑ Bijesne oluje bile su, kako je sada poznato, posljedica vulkanske erupcije planine Tambora u Indoneziji godinu dana prije (Sunstein 1991: 118). Vidi također članak Godina bez ljeta.
  6. ↑ Seymour tvrdi da se zapis iz Polidorijeva dnevnika ne poklapa s Marynom pričom o tome kada je dobila ideju (2000: 151).
  7. ↑ Alba je preimenovana u "Allegra" 1818. godine (Seymour 2000: 177).
  8. ↑ U različitim su razdobljima Shelleyjevi živjeli u Livornu, Bagni di Lucci, Veneciji, Estu, Napulju, Rimu, Firenci, Pisi, Bagni di Pisi i San Terenzu.
  9. ↑ Clara je umrla od dizenterije kada je imala jednu godinu, a William od malarije kada je imao tri i pol godine (Seymour 2000: 214, 231).
  10. ↑ Elise je radila za Byrona kao Allegrina dadilja. Mary Shelley ustvrdila je u pismu da je Elise tada bila trudna s Paolom, što je bio razlog zašto su se vjenčali, ali ne da je rodila u Napulju. Čini se da je Elise upoznala Paola tek u rujnu. Vidi pismo koje je Mary Shelley napisala Isabelli Hoppner 10. kolovoza 1821. u Shelley 1995b: 75–79.
  11. ↑ "Utvrđivanje roditelja Elene Adelaide jedna je od najvećih zagonetki ostavljenih za Shelleyne biografe" (Bieri 2005: 106).
  12. ↑ Dods, koja je imala malu kćer, preuzela je ime Walter Sholto Douglas i bila prihvaćena kao muškarac u Francuskoj.
  13. ↑ Prema Bieriju, Medwin je tvrdio da ima dokaz za ono što se dogodilo u Napulju. Zbog njega je nastala teorija da je dijete koje je Percy Shelley registrirao u Napulju kao svoje zapravo njegova kći koju je dobio s nepoznatom ženom. Vidi također Shelley (1995a), str. 249–250, fusnotu br. 3.
  14. ↑ Riječ je o zbirkama eseja, kratkih priča i poezije koje su se prvi put javile u Engleskoj 20-ih godina 19. stoljeća. Godišnjaci se nisu primarno kupovali da bi se čitali, već da bi se drugima poklanjali; stoga su se bogato ukrašavali. Korice su The Keepsakea, primjerice, bile obložene svilom, a rubovi su stranica bili pozlaćeni.
  15. ↑ Mary Shelley donirala je honorar od 60 funti za Rambles prognanom talijanskom revolucionaru Ferdinandu Gatteschiju, čiji je esej o karbonarima uklopila u svoje djelo. (Orr, "Mary Shelley's Rambles ")
  16. ↑ Međutim, prema Kucichu, "precizno pripisivanje autorstva svih biografskih eseja" u tim svescima "vrlo je teško".
  17. ↑ Sir Timothy Shelley pružao je novčanu potporu Mary (uime Percyja Florencea) pod uvjetom da Shelleyjevo ime ne završi u tisku, kako se ne bi narušio ugled obitelji.

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Seymour 2000: str. 458
  2. ↑ Aldiss, Brian (1973). Billion Year Spree: The True History of Science Fiction (prvo izdanje). Doubleday. ISBN 978-0385088879.
  3. ↑ 3,0 3,1 W. Shelley, Mary. 1994. To Shelley (a fragment). 28. listopada 1814. U: The Letters of Mary W. Shelley. Ur. Frederick L. Jones. 1. tom. Norman, Oklahoma: University of Oklahoma Press. 4–5.
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 St Clair 1989: str. 295
  5. ↑ Shelley's Ghost - Reshaping the image of a literary family. University of Oxford: Bodleian Web Archive. Arhivirano s izvorne stranice 8. rujna 2018. (pristupljeno 11. rujna 2025.).
  6. ↑ Seymour 2000: str. 28–29
  7. ↑ St Clair 1989: str. 176–178
  8. ↑ St Clair 1989: str. 179–188
  9. ↑ Seymour 2000: str. 31–34
  10. ↑ Seymour 2000: str. 38, 49
  11. ↑ 11,0 11,1 St Clair 1989: str. 238–254
  12. ↑ St Clair 1989: str. 199–207
  13. ↑ Seymour 2000: str. 47–49
  14. ↑ St Clair 1989: str. 243–244, 334
  15. ↑ Seymour 2000: str. 48
  16. ↑ 16,0 16,1 Seymour 2000: str. 61
  17. ↑ St Clair 1989: str. 283–287
  18. ↑ St Clair 1989: str. 306
  19. ↑ St Clair 1989: str. 308–309
  20. ↑ Bennett 1998: str. 16–17
  21. ↑ 21,0 21,1 Sunstein 1989: str. 38–40
  22. ↑ Seymour 2000: str. 53
  23. ↑ Spark 1987: str. 15
  24. ↑ Seymour 2000: str. 74–75
  25. ↑ Seymour 2000: str. 72
  26. ↑ Seymour 2000: str. 71–74
  27. ↑ Spark 1987: str. 17–18
  28. ↑ Seymour 2000: str. 73–86
  29. ↑ Shelley 2003: str. 6 (prev. Nada Šoljan)
  30. ↑ Spark 1987: str. 17
  31. ↑ 31,0 31,1 31,2 St Clair 1989: str. 358
  32. ↑ Bennett 1998: str. 17
  33. ↑ St Clair 1989: str. 357
  34. ↑ Seymour 2000: str. 89
  35. ↑ Sunstein 1989: str. 70–75
  36. ↑ Seymour 2000: str. 88
  37. ↑ St Clair 1989: str. 329–335
  38. ↑ 38,0 38,1 St Clair 1989: str. 355
  39. ↑ Spark 1987: str. 19–22
  40. ↑ Garrett 2002: str. 19
  41. ↑ Seymour 2000: str. 94, 100
  42. ↑ Spark 1987: str. 22–23
  43. ↑ Seymour 2000: str. 49
  44. ↑ 44,0 44,1 St Clair 1989: str. 373
  45. ↑ Seymour 2000: str. 89, 94–96
  46. ↑ Spark 1987: str. 23
  47. ↑ Sunstein 1989: str. 84
  48. ↑ Garrett 2002: str. 23
  49. ↑ Spark 1987: str. 26–30
  50. ↑ Bennett 1998: str. 20
  51. ↑ Sunstein 1989: str. 88–89
  52. ↑ Seymour 2000: str. 115–116
  53. ↑ Spark 1987: str. 31–32
  54. ↑ Spark 1987: str. 36–37
  55. ↑ St Clair 1989: str. 374
  56. ↑ Sunstein 1989: str. 91–92
  57. ↑ Seymour 2000: str. 122–123
  58. ↑ Garrett 2002: str. 25
  59. ↑ Garrett 2002: str. 26
  60. ↑ Spark 1987: str. 38–44
  61. ↑ 61,0 61,1 St Clair 1989: str. 375
  62. ↑ Sunstein 1989: str. 94–97
  63. ↑ Seymour 2000: str. 127
  64. ↑ Spark 2002: str. 41–46
  65. ↑ Seymour 2000: str. 126–127
  66. ↑ Sunstein 1989: str. 98–99
  67. ↑ Seymour 2000: str. 128
  68. ↑ Spark 2002: str. 45
  69. ↑ Spark 2002: str. 45, 48
  70. ↑ Sunstein 1989: str. 93–94, 101
  71. ↑ Seymour 2000: str. 127–128, 130
  72. ↑ Sunstein 1989: str. 101–103
  73. ↑ Gittings & Manton 1992: str. 28–31
  74. ↑ Buzwell, Greg. 2014. Mary Shelley, Frankenstein and the Villa Diodati. Discovering Literature: Romantics & Victorians. British Library. Arhivirano na Wayback Machineu 27. srpnja 2021. (pristupljeno 28. rujna 2025.).
  75. ↑ Gittings & Manton 1992: str. 31
  76. ↑ Seymour 2000: str. 152
  77. ↑ Sunstein 1991: str. 118
  78. ↑ Shelley 2003: str. 7 (prev. Nada Šoljan)
  79. ↑ Sunstein 1989: str. 118
  80. ↑ Shelley 2003: str. 7
  81. ↑ Bridgewater 2004: str. 55
  82. ↑ 82,0 82,1 82,2 Shelley 2003: str. 8 (prev. Nada Šoljan)
  83. ↑ Bennett 1998: str. 30–31
  84. ↑ Sunstein 1989: str. 124
  85. ↑ Sunstein 1989: str. 117
  86. ↑ Radford, Tim (2011). Frankenstein's hour of creation identified by astronomers. The Guardian (pristupljeno 30. rujna 2025.).
  87. ↑ 87,0 87,1 Seymour 2000: str. 195–196
  88. ↑ Shelley 2003: str. 9 (prev. Nada Šoljan)
  89. ↑ Howard, Jennifer (2008). The Birth of 'Frankenstein'. The Chronicle of Higher Education. ISSN 0009-5982. Arhivirano iz originala na datum 11. lipnja 2015 na Wayback Machineu. Pristupljeno 1. listopada 2025.
  90. ↑ Robinson 1996, part 1, p. lxvii, cit. u Jones 1998.
  91. ↑ Sampson, Fiona (2018). Why Hasn't Mary Shelley Gotten the Respect She Deserves?. The Guardian. Arhivirano iz originala na datum 3. kolovoza 2020. Pristupljeno 1. listopada 2025.
  92. ↑ Sampson, Fiona (2016). Frankenstein at 200: Why Hasn't Mary Shelley Been Given the Respect She Deserves?. The Guardian. Arhivirano iz originala na datum 3. kolovoza 2020. Pristupljeno 1. listopada 2025.
  93. ↑ Sunstein 1989: str. 124–125
  94. ↑ Seymour 2000: str. 165
  95. ↑ St Clair 1989: str. 413
  96. ↑ Seymour 2000: str. 175
  97. ↑ Sunstein 1989: str. 129
  98. ↑ St Clair 1989: str. 414–415
  99. ↑ Seymour 2000: str. 176
  100. ↑ Spark 1987: str. 54–55
  101. ↑ Seymour 2000: str. 176–177
  102. ↑ London, England Church of England Marriages and Banns 1754–1938. ancestry.co.uk (pristupljeno 3. listopada 2025.).
  103. ↑ Spark 1987: str. 57
  104. ↑ Seymour 2000: str. 177
  105. ↑ Spark 1987: str. 58
  106. ↑ Bennett 1998: str. 21–22
  107. ↑ Seymour 2000: str. 185
  108. ↑ Sunstein 1989: str. 136–139
  109. ↑ Spark 1987: str. 60–62
  110. ↑ St Clair 1989: str. 443
  111. ↑ Sunstein 1989: str. 143–149
  112. ↑ Seymour 2000: str. 191–192
  113. ↑ Gittings & Manton 1992: str. 39–42
  114. ↑ Spark 1987: str. 62–63
  115. ↑ Seymour 2000: str. 205–206
  116. ↑ Bennett 1998: str. 43
  117. ↑ Seymour 2000: str. 214–216
  118. ↑ Bennett 1998: str. 46
  119. ↑ Sunstein 1989: str. 170–71, 179–82, 191
  120. ↑ Seymour 2000: str. 233
  121. ↑ Bennett, 1998 & 47, 53
  122. ↑ Spark 1987: str. 72
  123. ↑ Sunstein 1989: str. 384–385
  124. ↑ 124,0 124,1 Bennett 1998: str. 115
  125. ↑ Seymour 2000: str. 251
  126. ↑ Bieri 2005: str. 170–176
  127. ↑ Seymour 2000: str. 267–270, 290
  128. ↑ Sunstein 1989: str. 193–195, 200–201
  129. ↑ Bennett 1998: str. 43–44
  130. ↑ Spark 1987: str. 77, 89–90
  131. ↑ Gittings & Manton 1992: str. 61–62
  132. ↑ Holmes 2003: str. 464
  133. ↑ Bieri, 2005 & 103–104
  134. ↑ 134,0 134,1 Gittings & Manton 1992: str. 46
  135. ↑ Seymour 2000: str. 221–222
  136. ↑ Spark 1987: str. 73
  137. ↑ Seymour 2000: str. 224
  138. ↑ Holmes 1974: str. 469–470
  139. ↑ Shelley 1995a: str. 249–250
  140. ↑ 140,0 140,1 140,2 140,3 Seymour 2000: str. 221
  141. ↑ Holmes 2003: str. 460–474
  142. ↑ Bieri 2005: str. 103–112
  143. ↑ Spark 1987: str. 86
  144. ↑ Shelley 1995b: str. 75–79 (Letter to Isabella Hoppner, 10 August 1821)
  145. ↑ Holmes 2003: str. 466
  146. ↑ Bieri 2005: str. 105
  147. ↑ 147,0 147,1 147,2 Garrett 2002: str. 55
  148. ↑ Garrett 2002: str. 56–57
  149. ↑ Garrett 2002: str. 57–59
  150. ↑ Garrett 2002: str. 59
  151. ↑ Spark 1987: str. 79
  152. ↑ Seymour 2000: str. 292
  153. ↑ Seymour 2000: str. 301
  154. ↑ Holmes 2003: str. 717
  155. ↑ Sunstein 1989: str. 216
  156. ↑ 156,0 156,1 Gittings & Manton 1992: str. 71
  157. ↑ Holmes 2003: str. 725
  158. ↑ Sunstein 1989: str. 217–218
  159. ↑ Seymour 2000: str. 270–273
  160. ↑ Norman 1953: str. 5, 9
  161. ↑ Holmes 2003: str. 715
  162. ↑ Seymour 2000: str. 283–284, 298
  163. ↑ Holmes 2003: str. 728
  164. ↑ Seymour 2000: str. 298
  165. ↑ 165,0 165,1 Shelley 1995b: str. 99 (Letter to Maria Gisborne, 15 August 1815)
  166. ↑ Seymour 2000: str. 302–307
  167. ↑ Seymour 2000: str. 319
  168. ↑ Spark 1987: str. 100–104
  169. ↑ Spark 1987: str. 102–103
  170. ↑ Seymour 2000: str. 321–322
  171. ↑ Spark 1987: str. 106–107
  172. ↑ Seymour 2000: str. 336–337
  173. ↑ Bennett 1998: str. 65
  174. ↑ Seymour 2000: str. 362
  175. ↑ Spark 1987: str. 108
  176. ↑ Spark 1987: str. 116, 119
  177. ↑ Seymour 2000: str. 341, 363–365
  178. ↑ Spark 1987: str. 111
  179. ↑ Spark 1987: str. 111–113
  180. ↑ Seymour 2000: str. 370–371
  181. ↑ Seymour 2000: str. 543.
  182. ↑ Spark 1987: str. 117–119
  183. ↑ Seymour 2000: str. 384–385
  184. ↑ Seymour 2000: str. 389–390
  185. ↑ Seymour 2000: str. 404, 433–435, 438
  186. ↑ Seymour 2000: str. 406
  187. ↑ Seymour 2000: str. 450, 455
  188. ↑ Seymour 2000: str. 453
  189. ↑ de Boinville, Barbara. At the Center of the Circle: Harriet de Boinville (1773–1847) and the Writers She Influenced During Europe's Revolutionary Era. (2023). Washington, DC: New Academia Publishing, str. 175–182.
  190. ↑ Seymour 2000: str. 465
  191. ↑ 191,0 191,1 Garrett 2002: str. 98
  192. ↑ Garrett 2002: str. 99
  193. ↑ Vidi Introduction u Shelley (1995b) i pismo Mary Shelley datiranoga 24. svibnja 1828., s bilješkom Betty T. Bennett, 198–199.
  194. ↑ Spark 1987: str. 122
  195. ↑ Seymour, 2000 & 401–402, 467–468
  196. ↑ Spark 1987: str. 133–134
  197. ↑ [[#CITEREF|]]
  198. ↑ Bennett, Introduction u Shelley (1995b), xx.
  199. ↑ Spark 1987: str. 124
  200. ↑ Seymour 2000: str. 424
  201. ↑ Spark 1987: str. 127
  202. ↑ Seymour 2000: str. 429, 500–501
  203. ↑ Seymour 2000: str. 489
  204. ↑ Spark 1987: str. 138
  205. ↑ Seymour 2000: str. 495
  206. ↑ Spark 1987: str. 140
  207. ↑ Seymour 2000: str. 506–507
  208. ↑ Spark 1987: str. 141–142
  209. ↑ Seymour 2000: str. 508–510
  210. ↑ Seymour 2000: str. 515–516
  211. ↑ Bieri 2005: str. 112
  212. ↑ Sunstein 1989: str. 383–384
  213. ↑ Spark 1987: str. 143
  214. ↑ Seymour 2000: str. 528
  215. ↑ Garrett 2019: str. 66
  216. ↑ Spark 1987: str. 144
  217. ↑ Shelley 1995b: str. xxvii
  218. ↑ Seymour 2000: str. 540
  219. ↑ Sunstein 1989: str. 384–85
  220. ↑ Bennett, Mary Shelley's letters (ur.), str. 212–213
  221. ↑ Mary Shelley, predgovor izdanju Frankensteina iz 1831. godine.
  222. ↑ Nora Crook, "General Editor's Introduction", Mary Shelley's Literary Lives, 1. tom, xiv.
  223. ↑ St Clair 1989: str. 297
  224. ↑ Sunstein 1989: str. 42
  225. ↑ Seymour 2000: str. 55
  226. ↑ Carlson 2007: str. 245
  227. ↑ "Appendix 2: 'Mounseer Nongtongpaw': Verses formerly attributed to Mary Shelley", Travel Writing: The Novels and Selected Works of Mary Shelley, 8. tom, ur. Jeanne Moskal, London: William Pickering (1996).
  228. ↑ Shelley 2003: str. 6–7 (prev. Nada Šoljan)
  229. ↑ Mellor 1990: str. 184
  230. ↑ Vidi Nitchie, Uvod u Matildui Mellor 1990: 143.
  231. ↑ Bennett 1998: str. 74
  232. ↑ Lokke, The Last Man (ur.), str. 119
  233. ↑ Clemit 1993: str. 190
  234. ↑ Clemit 1993: str. 191
  235. ↑ Clemit 1993: str. 190–192
  236. ↑ Clemit 2003: str. 64–75
  237. ↑ Blumberg 1993: str. 84–85
  238. ↑ Clemit 1993: str. 140–141, 176
  239. ↑ Clemit, "Legacies of Godwin and Wollstonecraft" (ur.), str. 31
  240. ↑ Clemit 1993: str. 143–144
  241. ↑ Blumberg 1993: str. 38–40
  242. ↑ Clemit 1993: str. 187
  243. ↑ Clemit 1993: str. 187, 196
  244. ↑ Curran, "Valperga" (ur.), str. 106–107; Lew, "God's Sister" (OMS), 164–165
  245. ↑ Clemit 1993: str. 179
  246. ↑ Clemit 1993: str. 183
  247. ↑ Bennett 198: str. 357
  248. ↑ Lew, "God's Sister" (OMS), str. 173–178
  249. ↑ Bunnell 2002: str. 132
  250. ↑ Lynch, "Historical novelist" (ur.), str. 143–144; vidi također Lew, "God's Sister" (OMS), 164–165.
  251. ↑ Mellor 1990: str. xi
  252. ↑ Hoeveler, "Frankenstein, feminism, and literary theory" (ur.), str. 46
  253. ↑ Hoeveler, "Frankenstein, feminism, and literary theory" (ur.), str. 46–47
  254. ↑ Mellor 1990: str. 40–51
  255. ↑ Mellor 1990: str. 40
  256. ↑ Mellor 1990: str. 41
  257. ↑ Gilbert & Gubar 1984: str. 220
  258. ↑ Vidi također Hoeveler, "Frankenstein, feminism, and literary theory" (ur.), str. 47–48, 52–53.
  259. ↑ Poovey 1985: str. 115–116, 126–127
  260. ↑ Poovey 1985: str. 131
  261. ↑ Vidi također Hoeveler, "Frankenstein, feminism, and literary theory" (ur.), 48–49.
  262. ↑ Poovey 1985: str. 124–125
  263. ↑ Hoeveler, "Frankenstein, feminism, and literary theory" (ur.), str. 49
  264. ↑ Myers 2003: str. 160–172
  265. ↑ Mellor 1990: str. 55–56
  266. ↑ Mellor 1990: str. 57
  267. ↑ Mellor 1990: str. 56–57
  268. ↑ Mellor 1990: str. 117
  269. ↑ Mellor 1990: str. 125
  270. ↑ Vargo, Uvod u Lodore, str. 21, 32.
  271. ↑ Bennett 1998: str. 92, 96
  272. ↑ Ellis, "Falkner and other fictions" (ur.), str. 152–153.
  273. ↑ O'Sullivan, "A New Cassandra" (OMS), str. 154.
  274. ↑ Ellis, "Falkner and other fictions" (ur.), str. 159–161.
  275. ↑ Spark 1987: str. 154
  276. ↑ Mellor, "Making a 'monster'" (ur.), str. 14.
  277. ↑ 277,0 277,1 Blumberg 1993: str. 54
  278. ↑ Mellor 1990: str. 70
  279. ↑ Blumberg 1993: str. 47
  280. ↑ Mellor 1990: str. 77–79
  281. ↑ Blumberg 1993: str. 47, 86–87
  282. ↑ Mellor 1990: str. 152
  283. ↑ Browne, Max. "Theodor Richard Edward von Holst Arhivirano 5 March 2016 na Wayback Machine-u". Oxford Dictionary of National Biography. (subscription required) Retrieved 20 April 2008.
  284. ↑ Bennett 1998: str. 36–42
  285. ↑ Blumberg 1993: str. 21
  286. ↑ Lokke, "The Last Man" (ur.),str. 116.
  287. ↑ Mellor 1990: str. 157
  288. ↑ Lokke, "The Last Man" (ur.), str. 128.
  289. ↑ Clemit 1993: str. 197–198
  290. ↑ Clemit 1993: str. 198, 204–205
  291. ↑ Paley, "Apocalypse without Millennium" (OMS), str. 111–121.
  292. ↑ Mellor 1990: str. 159
  293. ↑ Bennett & Curran 2000: str. 18–28
  294. ↑ Morrison, Lucy; Stone, Staci (2003). A Mary Shelley Encyclopedia. Greenwood Publishing Group. str. 421.
  295. ↑ Morrison, Lucy (2010). Mary Shelley: Her Circle and Her Contemporaries. Cambridge Scholars Publishing. str. 131–132.
  296. ↑ Morrison, Lucy; Stone, Staci (2003). A Mary Shelley Encyclopedia. Greenwood Publishing Group. str. 444.
  297. ↑ Sites 2003: str. 82
  298. ↑ Poovey 1985: str. 161
  299. ↑ Mellor 1990: str. 86
  300. ↑ 1990 & Mellor: str. 87
  301. ↑ Bennett 1998: str. 121
  302. ↑ Blumberg 1993: str. 32
  303. ↑ Hofkosh, "Disfiguring Economies" (OMS), 207, 213.
  304. ↑ 304,0 304,1 Sussman, "Stories for The Keepsake" (ur.), str. 163.
  305. ↑ Hofkosh, "Disfiguring Economies" (OMS), str. 205.
  306. ↑ Sussman, "Stories for The Keepsake" (ur.), str. 167.
  307. ↑ Sussman, "Stories for The Keepsake" (ur.), str. 167, 176.
  308. ↑ Hofkosh, "Disfiguring Economies", (OMS), 207.
  309. ↑ Bennett 1998: str. 72
  310. ↑ Seymour 2000: str. 18
  311. ↑ Moskal, "Travel writing" (ur.), str. 242.
  312. ↑ Bennett 1998: str. 24–29
  313. ↑ Moskal, "Travel writing" (ur.), str. 244.
  314. ↑ Clemit, "Legacies of Godwin and Wollstonecraft" (ur.), str. 30.
  315. ↑ Bennett 1998: str. 14–15
  316. ↑ 316,0 316,1 316,2 Orr, "Mary Shelley's Rambles".
  317. ↑ Schor, "Mary Shelley in Transit" (OMS), str. 239.
  318. ↑ cit. u Schor, "Mary Shelley in Transit" (OMS), str. 239.
  319. ↑ Bennett 1998: str. 117
  320. ↑ 320,0 320,1 Moskal, "Travel writing", str. 247–250.
  321. ↑ Nora Crook, "General Editor's Introduction", Mary Shelley's Literary Lives, Vol. 1, str. xix.; vidi također Kucich, "Biographer" (ur.), str. 227.
  322. ↑ Kucich, "Biographer" (ur.), str. 227–228.
  323. ↑ Kucich, "Biographer" (ur.), str. 228.
  324. ↑ Nora Crook, "General Editor's Introduction", Mary Shelley's Literary Lives, Vol. 1, str. xxvii.
  325. ↑ Tilar J. Mazzeo, "Introduction by the editor of Italian Lives", Mary Shelley's Literary Lives, Vol. 1, str. xli.
  326. ↑ Lisa Vargo, "Editor's Introduction Spanish and Portuguese Lives", Mary Shelley's Literary Lives and other Writings, Vol. 2, str. xxii.
  327. ↑ cit. u Kucich, "Biographer" (ur.), str. 228.
  328. ↑ Kucich, "Biographer" (ur.), str. 236.
  329. ↑ Kucich, "Biographer" (ur.), str. 230–231, 233, 237.
  330. ↑ Nora Crook, "General Editor's Introduction", Mary Shelley's Literary Lives, Vol. 1, str. xxviii.
  331. ↑ Clarissa Campbell Orr, "Editor's Introduction French Lives", Mary Shelley's Literary Lives, Vol. 2, str. lii.
  332. ↑ Kucich, "Biographer" (ur.), 235.; vidi Nora Crook, "General Editor's Introduction", Mary Shelley's Literary Lives, Vol. 1, str. xxv. za istu brojku.
  333. ↑ Tilar J. Mazzeo, "Introduction by the editor of Italian Lives", Mary Shelley's Literary Lives, Vol. 1, str. xli.
  334. ↑ Shelley, "Preface", Poetical Works of Percy Bysshe Shelley, str. vii.
  335. ↑ cit. u Wolfson, "Mary Shelley, editor" (ur.), str. 205.
  336. ↑ Spark 1987: str. 105–106
  337. ↑ Wolfson, "Mary Shelley, editor" (ur.), str. 193, 209 n12.
  338. ↑ Bennett 1998: str. 112
  339. ↑ Fraistat, "Shelley Left and Right", Shelley's Prose and Poetry, str. 645.
  340. ↑ Wolfson, "Mary Shelley, editor" (ur.), str. 193.
  341. ↑ Bennett 1998: str. 111–112
  342. ↑ cit. u Wolfson, "Mary Shelley, editor" (ur.), str. 193.
  343. ↑ Blumberg 1993: str. 162
  344. ↑ Fraistat, "Shelley Left and Right", Shelley's Prose and Poetry, str. 645–646.
  345. ↑ 345,0 345,1 Seymour 2000: str. 466
  346. ↑ Wolfson, "Mary Shelley, editor" (ur.), str. 195, 203.
  347. ↑ Favret, "Sympathy and Irony" (OMS), str. 19, 22.
  348. ↑ Favret, "Sympathy and Irony" (OMS), str. 28.
  349. ↑ Wolfson, "Mary Shelley, editor" (ur.), str. 194.
  350. ↑ Fraistat, "Shelley Left and Right", Shelley's Prose and Poetry, str. 647
  351. ↑ Favret, "Sympathy and Irony" (OMS), str. 18, 29.
  352. ↑ Wolfson, "Mary Shelley, editor" (CC), str. 203.
  353. ↑ Wolfson, "Mary Shelley, editor" (ur.), str. 198.
  354. ↑ Shelley 1995b: str. xxiii–xxiv
  355. ↑ Blumberg 1993: str. 160–161, 169–170
  356. ↑ Blumberg 1993: str. 156
  357. ↑ Wolfson, "Editorial Privilege" (OMS), str. 68, n. 34.
  358. ↑ Wolfson, "Mary Shelley, editor" (ur.), str. 199.
  359. ↑ Spark 1987: str. 130
  360. ↑ Wolfson, "Mary Shelley, editor" (ur.), str. 209 n16.
  361. ↑ Bennet 1998: str. 112
  362. ↑ 362,0 362,1 Seymour 2000: str. 467–468
  363. ↑ Blumberg 1993: str. 165–166
  364. ↑ Townsend 1850: str. 362
  365. ↑ Spark 1987: str. 130–131
  366. ↑ Wolfson, "Mary Shelley, editor" (ur.), str. 210 n26.
  367. ↑ Bennett 1992: str. 300–301
  368. ↑ Bennett 1998: str. 110
  369. ↑ Mellor 1990: str. xi, 39
  370. ↑ cit. u Blumberg 1993: 2.
  371. ↑ Bennett 1992: str. 291
  372. ↑ Seymour 2000: str. 550
  373. ↑ Bennett 1998: str. ix–xi, 120–121
  374. ↑ 374,0 374,1 Schor 2003: str. 1–5
  375. ↑ 375,0 375,1 Seymour 2000: str. 548–561
  376. ↑ Schor, "Frankenstein and film" (ur.).
  377. ↑ 377,0 377,1 Bowers, Will (29. studenoga 2018.). "Mary Wollstonecraft Shelley". Oxford Bibliographies. Pristupljeno 26. veljače 2026.
  378. ↑ Bennett 1992: str. 292–293
  379. ↑ Bennett 1992: str. 298–299
  380. ↑ cit. u Bennett 1992: 298.
  381. ↑ Bennett 1992: str. ix–xi

Literatura

[uredi | uredi kod]

Primarni izvori

[uredi | uredi kod]

Sekundarni izvori

[uredi | uredi kod]
  • Bennett, Betty T. (1992), Brinkley, Robert; Hanley, Keith, ur., Finding Mary Shelley in her Letters, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN 0-521-38074-X 
  • Bennett, Betty T.; Curran, Stuart, ur. (2000), Mary Shelley in her Times, Baltimore, MD: Johns Hopkins University Press, ISBN 978-0801863349 
  • Bennett, Betty T. (1998), Mary Wollstonecraft Shelley: An Introduction, Baltimore, MD: Johns Hopkins University Press, ISBN 0-8018-5976-X 
  • Bennett, Betty T. (1978), Reiman, Donald H.; Jaye, Michael C.; Bennett, Betty T, ur., "The Political Philosophy of Mary Shelley's Historical Novels: Valperga and Perkin Warbeck", u The Evidence of the Imagination, New York: New York University Press, ISBN 0-8147-7372-9 
  • Bieri, James (2005), Percy Bysshe Shelley, a Biography: Exile of Unfulfilled Renown, 1816–1822, Newark, DE: University of Delaware Press, ISBN 0-87413-893-0 
  • Blumberg, Jane (1993), Mary Shelley's Early Novels: "This Child of Imagination and Misery", Iowa City, IA: University of Iowa Press, ISBN 0-87745-397-7 
  • Brewer, William D. (1999). "William Godwin, Chivalry, and Mary Shelley's The Fortunes of Perkin Warbeck". Papers on Language and Literature. 35 (2): 187–205.
  • Bridgwater, Patrick (2004). „De Quincey's Gothic Masquerade”. Amsterdam: Rodopi. ISBN 90-420-1813-5. Arhivirano iz originala na datum 18. ožujka 2017. Pristupljeno 28. rujna 2025. na Internet Archiveu. 
  • Bunnell, Charlene E. (2002), "All the World's a Stage": Dramatic Sensibility in Mary Shelley's Novels, New York: Routledge, ISBN 0-415-93863-5 
  • Carlson, J. A. (2007), England's First Family of Writers: Mary Wollstonecraft, William Godwin, Mary Shelley, Baltimore, MD: Johns Hopkins University Press, ISBN 0-8018-8618-X 
  • Clemit, Pamela (2003), Bennett, Betty T., ur., "From The Fields of Fancy to Matilda". Mary Shelley in her Times, Baltimore, MD: Johns Hopkins University Press, ISBN 0-8018-7733-4 
  • Clemit, Pamela (1993), The Godwinian Novel: The Rational Fictions of Godwin, Brockden Brown, Mary Shelley, Oxford: Clarendon Press, ISBN 0-19-811220-3 
  • Conger, Syndy M.; Frank, Frederick S.; O'Dea, Gregory, ur. (1997), Iconoclastic Departures: Mary Shelley after "Frankenstein". Essays in Honor of the Bicentenary of Mary Shelley's Birth, Madison, NJ: Farleigh Dickinson University Press, ISBN 0-8386-3684-5 
  • Eberle-Sinatra, Michael, ur. (2000), Mary Shelley's Fictions: From Frankenstein to Falkner, New York: St. Martin's Press/Palgrave, ISBN 0-333-77106-0 
  • Fisch, Audrey A.; Mellor, Anne K.; Schorr, Esther H., ur. (1993), The Other Mary Shelley: Beyond "Frankenstein", New York: Oxford University Press, ISBN 0-19-507740-7 
  • Frank, Frederick S. (1997), Conger, Syndy M.; Frank, Frederick S.; O'Dea, Gregory, ur., "Mary Shelley's Other Fictions: A Bibliographic Consensus". Iconoclastic Departures: Mary Shelley after "Frankenstein". Essays in Honor of the Bicentenary of Mary Shelley's Birth, Madison, NJ: Farleigh Dickinson University Press, ISBN 0-8386-3684-5 
  • Garrett, Martin (2002), Mary Shelley, Oxford: Oxford University Press, ISBN 0195217896 
  • Garrett, Martin (2019), The Palgrave Literary Dictionary of Mary Wollstonecraft Shelley, London: Palgrave Macmillan UK, ISBN 978-1-137-56638-6 
  • Gilbert, Sandra M.; Gubar, Susan (1984), The Madwoman in the Attic: The Woman Writer and the Nineteenth-Century Literary Imagination, New Haven: Yale University Press, ISBN 0-300-02596-3 
  • Gittings, Robert; Manton, Jo (1992), Claire Clairmont and the Shelleys, Oxford: Oxford University Press, ISBN 0-19-818594-4 
  • Holmes, Richard (2003), Shelley: The Pursuit, London: Harper Perennial, ISBN 0-00-720458-2 
  • Jones, Steven (1998). „Charles E. Robinson, Ed. The Frankenstein Notebooks: A Facsimile Edition of Mary Shelley's Novel, 1816–17 (1. i 2. tom)”. Romantic Circles, internetska stranica. Arhivirano iz originala na datum 2016-09-23. Pristupljeno 1. listopada 2025. na Wayback Machineu. 
  • Jump, Harriet Devine; Clemit, Pamela; Bennett, Betty T., ur. (1999), Lives of the Great Romantics III: Godwin, Wollstonecraft & Mary Shelley by Their Contemporaries, London: Pickering & Chatto, ISBN 1-85196-512-2 
  • Levine, George; Knoepflmacher, U. C., ur. (1979), The Endurance of Frankenstein: Essays on Mary Shelley's novel, Berkeley, CA: University of California Press, ISBN 0-520-03612-3 
  • Mellor, Anne K. (1990), Mary Shelley: Her Life, her Fiction, Her Monsters, London: Routledge, ISBN 0-415-90147-2 
  • Myers, Mitzi (2003), Bennett, Betty T., ur., "Mary Wollstonecraft Godwin Shelley: The Female Author between Public and Private Spheres". Mary Shelley in her Times, Baltimore, MD: Johns Hopkins University Press, ISBN 0-8018-7733-4 
  • Norman, Sylva (1953). "Shelley's Last Residence". Keats–Shelley Journal. 2 (siječanj). Keats–Shelley Association of America: 1–10. JSTOR 30212475.
  • Orr, Clarissa Campbell. "Mary Shelley's Rambles in Germany and Italy, the Celebrity Author, and the Undiscovered Country of the Human Heart". Romanticism on the Net 11 (kolovoz 1998). Pristupljeno 11. listopada 2025.
  • Poovey, Mary (1985), The Proper Lady and the Woman Writer: Ideology as Style in the Works of Mary Wollstonecraft, Mary Shelley and Jane Austen, Chicago: University of Chicago Press, ISBN 0-226-67528-9 
  • Robinson, Charles E., ur. (1996), The Frankenstein Notebooks: A Facsimile Edition of Mary Shelley's Novel, 1816–17 (1. i 2. tom). The Manuscripts of the Younger Romantics, 9. tom, Garland Publishing, ISBN 0-8153-1608-9 
  • Schor, Esther, ur. (2003), The Cambridge Companion to Mary Shelley, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN 0-521-00770-4 
  • Seymour, Miranda (2000), Mary Shelley, London: John Murray, ISBN 0-7195-5711-9 
  • Sites, Melissa (2003), Lewes, Darby, ur., "Re/membering Home: Utopian Domesticity in Mary Shelley's Lodore". A Brighter Morn: The Shelley Circle's Utopian Project, Lanham, MD: Lexington Books, ISBN 0-7391-0472-1 
  • Smith, Johanna M. (2000), "A Critical History of Frankenstein". Frankenstein. Case Studies in Contemporary Criticism, New York: Palgrave Macmillan, ISBN 0-312-22762-0 
  • Spark, Muriel (1987), Mary Shelley, London: Cardinal, ISBN 0-7474-0318-X 
  • St Clair, William (1989), The Godwins and the Shelleys: The Biography of a Family, London: Faber & Faber, ISBN 0-571-15422-0 
  • Sunstein, Emily W. (1989), Mary Shelley: Romance and Reality, Baltimore, MD: Johns Hopkins University Press, ISBN 0-8018-4218-2 
  • Sunstein, Emily W. (1991). „Mary Shelley: romance and reality”. Baltimore: Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-8018-4218-4. Pristupljeno 28. rujna 2025. na Internet Archiveu. 
  • Sterrenburg, Lee. "The Last Man: Anatomy of Failed Revolutions". Nineteenth Century Fiction 33 (1978): 324–347.
  • Townsend, William C. (1850), Modern State Trials, London: Longman, Brown, Green, and Longmans 
  • Wake, Ann M Frank (1997), Conger, Syndy M.; Frank, Frederick S.; O'Dea, Gregory, ur., "Women in the Active Voice: Recovering Female History in Mary Shelley's Valperga and Perkin Warbeck". Iconoclastic Departures: Mary Shelley after "Frankenstein". Essays in Honor of the Bicentenary of Mary Shelley's Birth, Madison, NJ: Farleigh Dickinson University Press, ISBN 0-8386-3684-5 
  • White, Daniel E. (1997). „"'The god undeified': Mary Shelley's Valperga, Italy, and the Aesthetic of Desire”. Romanticism on the Net 6,. Arhivirano iz originala na datum 31. ožujka 2008. na Wayback Machineu.. Pristupljeno 11. listopada 2025. 

Daljnje čitanje

[uredi | uredi kod]
  • Goulding, Christopher. "The Real Doctor Frankenstein?" Journal of the Royal Society of Medicine. The Royal Society of Medicine, May 2002.
  • Richard Holmes, "Out of Control" (review of Mary Shelley, Frankenstein, Or, The Modern Prometheus: Annotated for Scientists, Engineers, and Creators of All Kinds, edited by David H. Guston, Ed Finn, and Jason Scott Robert, MIT Press, 277 pp.; and Mary Shelley, The New Annotated Frankenstein, edited and with a foreword and notes by Leslie S. Klinger, Liveright, 352 pp.), The New York Review of Books, vol. LXIV, no. 20 (21 December 2017), pp. 38, 40–41.
  • Gordon, Charlotte (2016). Romantic Outlaws: The Extraordinary Lives of Mary Wollstonecraft & Mary Shelley, Random House.

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]
Library resources about
Mary Wollstonecraft Shelley
By Mary Wollstonecraft Shelley
Wikimedijina ostava sadrži medije na temu: Mary Wollstonecraft Shelley.


Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Mary_Wollstonecraft_Shelley&oldid=42611386